Malo po malo došli smo do vikenda na kojemu sam i sama prije mnogo godina na svom NLP praktičarskom treningu doživjela brojne aha-efekte. Kroz cijeli modul ispreplitala se tema vrijednosti i uvjerenja koje nam potpuno određuju život a da toga nismo ni svjesni. Čak i činjenicu da su upravo na tom treningu ljudi koji jesu; ljudi koji su odabrali educirati se i uložiti u svoj osobni razvoj i znanje; ljudi koji su iz nekog razloga odabrali upravo naš centar a ne neki drugi…
Što su vrijednosti?
Vrijednosti su ono što je nama važno i što smo duboko integrirali kao dio sebe. Svaki put kada netko „dirne“ u našu vrijednost osjećamo kao da je dirnuo u nas, osjećamo to vrlo osobno. Primjerice, ako je moja vrijednost točnost i uđem u odnos s osobom koja kasni, njezino kašnjenje mogu doživjeti jako emocionalno. Mogu osjećati čitavu lepezu emocija i uvjerenja povezanih s tim; „Kasni, ne poštuje me“; „Ja sam joj/mu zadnja rupa na svirali“; „Kako može kasniti, to je tako ružno“; itd. Često puta nemamo racionalno objašnjenje za svoje uvjerenje, već je to jednostavno tako. Kašnjenje nije OK i točka. Ne smije se kasniti, treba biti točan – oko toga ne pregovaramo. Vrijednosti nemaju kompromis ni neko racionalno, argumentirano objašnjenje.
Kako one formatiraju naše ponašanje i određuju nam život a da toga nismo svjesni? Primjerice, ako mi je vrijednost vremenske točnosti visoko rangirana na mojoj ljestvici vrijednosti, ako sam sama poslodavac tada ću vrlo vjerojatno birati djelatnike koji su točni i ne kasne. Ako sam zaposlenik, to će se na moj posao odražavati tako da ću uvijek dolaziti na vrijeme, poštivat ću rokove za projekte itd. – a vjerojatno ću i sama birati firme gdje se to cijeni i gdje je važno. Tvrtke koje to ne poštuju sigurno neće ući u moj uži krug izbora; jednostavno se u takvom okruženju neću osjećati dobro. U privatnom životu će mi možda biti važno da imam partnera koji ne kasni; onoga koji je zakasnio na naš prvi dogovor možda više nisam uzela ni u obzir kao potencijalnog partnera (osim ako je imao jaaaaako dobar argument). Ovo je banalan primjer, no činjenica jest da svoj život slažemo u skladu s vrijednostima koje su nam usađene. I koliko god nama vrijednosti bile važne i živjeli po njima, postoji trenutak kada zbog njih i rigidnog držanja za njih naš život može krenuti u smjeru u kojem ne želimo. Kako?
Kako nas vrijednosti ograničavaju?
Zamislimo da se radi o pristojnosti i osobi kojoj je pristojnost jako visoko rangirana. Osoba može imati uvjerenje da uvijek treba biti pristojan. Uvijek. Je li realno i podržavajuće ako smo uvijek pristojni s drugima? Zamislimo situaciju gdje nas netko vrijeđa. Vrijeđa nas kao osobu, kao stručnjaka, vrijeđa cijelo naše postojanje. Kritika nije konkretna, već osoba te stvari govori samo s ciljem da nas povrijedi. Njegova retorika može biti i suptilna, uvijek na rubu pristojnosti, dovoljna da izazove gorčinu, ali ne i dovoljna da, odgojeni da budemo pristojni, reagiramo na posrednu uvredu. Ako su nas učili da UVIJEK treba biti pristojan, da je nepristojno odbrusiti ili se okrenuti i otići i prekinuti odnos s osobom koja nas vrijeđa, tada zapravo imamo problem. Mogli bi diskutirati je li nepristojno odgovoriti ružno osobi koja nas vrijeđa ili joj samo okrenuti leđa i izaći iz konverzacije, no načelno ako je poimanje osobe da je to nepristojno tada će je njezina vrijednost zacementirati u odnos u kojemu joj nije dobro. Može i dalje ostajati u odnosu sa širim članom obitelji koji je svaki put prilikom obiteljskog druženja vrijeđa. Može prešutjeti nadređenom da nije u redu da se izderava na njega kada nešto pogriješi u poslu. Može ulaziti u cijeli niz situacija gdje dopušta da se drugi ponašaju prema njemu ružno pod pritiskom da ne smije ništa reći jer „to nije pristojno“. I evo nas u začaranom krugu gdje vrijednost više nije vrijednost već uteg koji nas vuče na dno.
Biti svjestan vrijednosti i uvjerenja
Kada osvijestimo svoje vrijednosti i uvjerenja i (pre)formuliramo ih u skladu s kontekstom, tada one više nisu uteg već osobine koje sami cijenimo kod sebe ali i koje drugi, slični nama, prepoznaju i cijene. Ako vrijednost pristojnosti meni i dalje ostane visoko rangirana uz dozvolu da je u redu izaći iz odnosa gdje me se omalovažava i vrijeđa i da taj moj postupak nije nepristojan ni ružan ma o kome se radilo, tada mogu živjeti punim plućima i bez tereta na prsima svaki put kada netko čini nešto što meni nije u redu. Bez da sama sebi padnem u očima. Jer vrijednosti nas ne bi trebale vuči na dno, već biti naš kompas, naš svjetionik. Nešto što će i drugi prepoznati kod nas i što će ga „vući“ k nama, nešto što će nas povezivati s drugim ljudima a ne biti poziv na iskorištavanje. I odatle onaj aha-efekt s početka priče: da, vrijednosti i uvjerenja su jako važni, utječu na naše ponašanje, izbore koje činimo u životu i kada ih osvijestimo možemo vidjeti kreće li se naš život u smjeru u kojem želimo ili smo pak, nesvjesno, otišli u potpuno krivom smjeru. Srećom, nikada nije kasno da promijenimo kurs. 😊
