Moram skuhati ručak… Moram pročitati knjigu…Moram položiti ispit…Moram odnijeti smeće…Moram napisati članak…Moram ići s frendicama na kavu…Moram se dići iz kreveta…Moram pospremiti sobu…Moram ići u kazalište… Moram… Moram… Moram…
Ta kratka i jednostavna riječca toliko je česta u svakodnevnom govoru, a samim tim i u glavama ljudi. Ukoliko se koncentrirate na istu u svakodnevnoj komunikaciji vjerujem da ćete ju zamijetiti i u rečenicama u kojima naizgled nikako ne paše. Hajde, kada netko kaže „Moram pospremiti stan“ mogu pojmiti da mu se baš to ne radi, ali iz osnovnih higijenskih potreba ipak ga je potrebno urediti s vremena na vrijeme. Naravno, dugačak je kontinuum tolerancije na prljavštinu. Netko će ići pospremiti stan tek kada su i minimalni higijenski uvjeti ozbiljno narušeni. To je ono kada se kaže da iza kauča ima mrtvih ljudi. Netko drugi će se baciti na pospremanje kada se pod mikroskopom mogu uočiti sitna zrnca neprijatelja – prašine. Ali, kao što rekoh, hajde, nekako razumijem da se to „mora“. Ali… kada netko kaže da mora ići na rođendan ili mora ići s prijateljima na kavu ili se mora igrati s djetetom ili mora sudjelovati u bilo kojoj aktivnosti koja je povezana s ugodom, onda je vrijeme da zastane i zapita se zašto se upravo ta riječ nalazi u toj rečenici.
Otkud toliko “moranja”?
U neurolingvističkom programiranju (NLP) glagol „morati“ pripada skupini činitelja nužnosti . Osim „morati“ vrlo je čest i glagol „trebati“. Oba glagola pretpostavljaju zahtjev.
Ljudi često izjavljuju kako trebaju nešto učiniti, a da ne znaju po čijem pravilu ili na osnovu kojeg kriterija su odlučili da nešto moraju ili trebaju. Stoga osjećaju da su zaglavljeni u problem i ne mogu sagledati druge izbore. Osjećaju unutarnju prisilu, koja ih tjera da nešto učine, a rijetko ili gotovo nikada ne razmišljaju što će se dogoditi ako to ne učine. „Moram“ je nešto što nas prati. I kada poslije podne legnemo na kauč jer smo mrtvi umorni od napornog dana, umjesto da bezbrižno odmorimo dušu i tijelo barem dvadesetak minuta u pozadini nas (često negdje u predjelu glave) lupa mali glasić „Moraš se dići….dolaze ti gosti večeras ..moraš napraviti večeru“ ili glasić navodi bilo koji razlog koji će nas nagnati da se dignemo.
Je li to mamin glas koja nas je odgajala da je osnovna vrijednost rad, je li to tatin glas koji nas je učio da ležanje ničemu ne vodi i da nećeš ništa postići ili pak obiteljska vrijednost da žene drže sva četiri ugla kuće, pa nema vremena za ljenčarenje ili možda obiteljska vrijednost koja muškarcima uvjetuje da se skrbe za obitelj, a u ugodi to neće moći, nije niti važno.
Što napraviti s “moram”?
Važno je što ćemo sada s tim glasom tj. s tim „moram“ učiniti. Ukoliko nam to ne predstavlja nikakvo opterećenje, nećemo naravno učiniti ništa. Ukoliko imamo simptome iscrpljenosti, ukoliko se živciramo jer vječno nešto moramo ukoliko se vrlo rijetko opuštamo,osim psihoterapije postoji i nekoliko jednostavnih rješenja.
Pitanje koje sami sebi možemo postaviti kada imamo osjećaj nezadovoljstva jest: što će se dogoditi ako/što se neće dogoditi ako…
Uzmimo kao primjer tvrdnju: Moram položiti ispit.
Pitanje koje u takvom slučaju trebamo postaviti je: Što će se dogoditi ako ne položiš?
i: Što se neće dogoditi ako položiš? Ovim pitanja otkrivamo posljedicu našeg ponašanja kao i motivaciju za djelovanje. Drugim riječima, da umjesto „moram“ upotrijebimo „želim“.
Možemo postaviti i pitanje „Što je najgore što ti se može dogoditi ako to ne učiniš?“. Često puta dolazimo do uvida da posljedice nisu toliko strašne koliko se nama to na nesvjesnoj razini čini.
Drugo, možemo se sjetiti situacije kada smo enormno uživali. Znači, da smo baš bili u toj situaciji bez razmišljanja što moramo poslije ili kako će se to odraziti na okolinu ili bilo što drugo. Uživali smo sada i ovdje. Sjetite se te situacije i evocirajte ugodnu uspomenu na nju. Zapitajte tada sami sebe koje ste si dozvole dali. Što je ta osoba koja tako enormno uživala dozvolila sama sebi.
Kada dođete do tog odgovora, u situacijama kada vam se želudac počne grčiti jer opet nešto morate, sjetite se tih dozvola i dajte ih sami sebi.
To je često nešto poput:
- Smiješ biti sretna/sretan
- Smiješ uživati
- Smiješ osjećati zadovoljstvo
- Smiješ se igrati
- Smiješ se opustiti
- Ne moraš uvijek biti produktivan
- Ljenčariti ponekad nije ništa strašno….
