Nakon duže pauze stigao je i četvrti modul NLP treninga. Kako je trening uslijedio nakon prvog kruga izbora, i teme kojima smo se bavili bile su prigodne. Jedna od njih bila je kongruencija – kako postići da ono što govorimo zvuči uvjerljivo?
Što znači kongruencija?
Sjećam se svoje profesorice iz srednjoškolskih dana koja je predavala meni omražen predmet. Profesorica koja ga je predavala je često djelovala nesigurno. Kada bi joj postavljali pitanja, gledala bi u knjigu, djelovala je zamišljeno i kao da ni sama nije sigurna u ono što prezentira. Iz današnje pozicije mogla bih to pripisati njezinom neiskustvu i možda tremi koju je kao mlada profesorica imala pred velikim razredom punom pobunjenih i kritički nastrojenih tinejdžera. Tada sam samo mislila kako „ni ona ništa ne zna a očekuje od nas da znamo sve“. Srećom pa više nisam 16-godišnjakinja koja vidi samo svoju perspektivu 😊
Rječnikom NLP-a rekli bi da profesorica u svojoj prezentaciji nije bila kongruentna, odnosno nije bila uvjerljiva. Učenici u pravilu od svojih profesora očekuju da znaju sve o svom predmetu i da na njihova pitanja kao iz topa ispaljuju odgovore – čak i ako nešto ne znaju opet ne izgledaju niti zvuče zbunjeno već su sigurni i u svom neznanju. Odaju dojam osobe koja zna gdje će tu informaciju provjeriti i drugi put je podijeliti s učenicima. Konci su u njihovim rukama.
Posljedice izostanka kongruencije
Moja profesorica je iz nekog razloga te konce izgubila. U svom nastupu nije bila uvjerljiva i moj interes za predmet je pao (mama, ne pokušavam se opravdati 😊). Ako promatramo političku scenu, vidjet ćemo da postoje političari koji baš kao i moja profesorica u nekom trenutku gube konce, odaju dojam nesigurnosti i popularnost im strmoglavo pada. Na vrhu ostaju oni koji djeluju kao da znaju o čemu govore, koji su u svim svojim verbalnim i neverbalnim kanalima usklađeni i kojima ljudi zbog toga vjeruju. Ostavljaju dojam sigurnosti.
Kako postići kongruenciju?
Ono što je osnovna formula kongruencije je zapravo naša unutarnja i vanjska usklađenost. Primjerice, ako kažemo djetetu da ukoliko nešto opet učini slijedi kazna (i pri tome blefiramo jer nemamo pojma koju bi sad kaznu mogli izmisliti ili ni sami nismo ok s tim da kaznimo dijete), postoji velika vjerojatnost da dijete kroz naše neverbalne znakove uoči da kazne neće biti i nastavi sa svojim postupcima. Dijete (a ni drugi ljudi) ne mogu čitati naše misli, no te misli odaje naše tijelo: bilo kroz ton kojim smo nešto rekli, kroz posturu tijela, izraz lica i slično. Na vlastitom iskustvu sam naučila da su djeca izvrsni detektori roditeljske nekongruencije. Dakle, ako želimo da nam drugi vjeruju i sami moramo vjerovati u ono što govorimo.
Na našu kongruenciju ne utječe samo znanje o nekoj temi već osoba može biti nekongruentna zbog primjerice izražene treme i unutarnjeg monologa koji vodi. Ako osoba gostuje u tv emisiji i barata temom sa svog područja no negdje u sebi strahuje da će se osramotiti pred gledateljima, da ima i kompetentnijih od nje koji su mogli doći gostovati u emisiju i slično, tada će se vjerojatno i njezine misli na neki način odraziti na njezinu prezentaciju. Glas joj može podrhtavati, može gledati u pod, zamuckivati.. a sve to ostavlja otisak nekongruencije.
Osnovni recept kongruencije bio bi slijedeći:
- Poznavanje teme o kojoj osoba govori
- Uvjerenost u vlastite riječi
- Podržavajući unutarnji monolog (npr. „ja imam konce u rukama, ovo je moje područje, znam što radim“)
Ako imate osjećaj da nekada niste bili kongrunetni (bilo u odgoju djeteta, na poslu, prilikom razgovora za posao itd.) preispitajte uzrok svoje nekongruencije i popravite kvar u sistemu. Nema neuspjeha, samo povratna informacija 😊