„Opet si iza sebe ostavio dlake u kadi!!!“ – vrištala je Pepeljuga iz kupaone.
Princu se stisnuo želudac. Proklete navike koje nikada nije stekao… Nikada nitko od njega nije tražio da otušira kadu nakon tuširanja, to su uvijek radile sluge, nije mu padalo na pamet da se i to mora.
Prišao je kupaonskim vratima s osjećajem krivnje u grudima. Pepeljuga je mrzovoljno tuširala kadu i skupljala dlake na finom situ koje se nalazi na otvoru u kanalizaciju. Ona zna voditi računa o sitnim stvarima, kao što je to sito. Takvi detalji olakšavaju život, omogućuju da se on drži pod kontrolom, da ne dospijemo u kaos. Zahvaljujući situ, dlake se neće nakupljati u vodovodnoj cijevi, s vremenom ju zaštopati i napraviti veliki problem od malog. Potrebno je samo svaki dan iza sebe lijepo otuširati kadu, dlačice koje su se skupile u situ pažljivo pokupiti i baciti u školjku za WC… Zar je to toliko teško zapamtiti?
Mrzila je njegov nemar. Mrzila je njegov odgoj. Dok je ona rintala pod maćehinom čizmom, on je živio bezbrižnim životom maženog djeteta. Dok je ona učila što su prave vrijednosti i kako se odnositi prema životu, on se bezbrižno igrao. I naravno, nastavio bi se igrati i sada. Cijeli život. Bez trunke odgovornosti.
Za sve njene prigovore njegov odgovor je uvijek isti: Pa prepusti posao slugama. I pokušala je. Nitko, niti jedna služavka, nije bila u stanju održavati red bolje od nje. Kad bi našla dobru domaćicu, rado bi se riješila gomile posla u ogromnom dvorcu, ali… tko to može napraviti tako dobro kao ona? Niti jedna služavka ne polira srebrninu nakon pranja na način da bude besprijekorno čista, bez trunke kamenca ili prašine. Niti jedna pri glancanju parketa ne čisti prostor među daskama čačkalicom, a tamo se toliko prašine i masnoće nakupi. I kada ih natjeraš, naprave to aljkavo i preko volje… pa kako te žene žive u vlastitoj kući, u svinjcu?
I evo ga. Stoji na vratima. Pognuo glavu kao malo dijete koje je nešto skrivilo. Dosta joj je već te dječje pokunjenosti, htjela bi da jednom počne funkcionirati kao ona, da prestane biti zaigrani dječak, da joj pomogne u tom moru poslova, ali ne na aljkav način kako to uvijek čini, nego kao pravi partner. Da prihvati samo dio njenog posla, imali bi više vremena jedno za drugo. No njemu je sve to besmisleno. Besmisleno mu je prati fuge u kupaoni starom četkicom za zube. Potpuno ignorira činjenicu da će vrlo brzo izgubiti bjelinu ako to ne čine, a boljeg načina nema. Besmisleno mu je brisati kvake na vratima odmah nakon što gosti odu. Njemu je sasvim svejedno što su masni otisci prstiju ostali za njima i što će ih iza toga i on dirati. Besmisleno mu je… ma njemu je sve besmisleno što ga odvlači od njegovih knjiga, besmislenih hobija, lova… vidjela bi ona njega da mora živjeti onako kako je ona živjela prije nego što su se upoznali! Ni ne zna kako je sretan što je uvijek živio u blagostanju.
Okrenula se prema njemu. „Dobro… hoćeš li ti ikada odrasti?“ – pitala ga je umornim glasom žene kojoj je dosta svega. „Hoćeš li prihvatiti činjenicu da, ako prljamo prostor u kojem živimo, moramo i čistiti za sobom?“
Na trenutak je šutio. Mrzio je kad se prema njemu ponaša kao prema djetetu. Ali večeras mu nije do svađe, ionako uskoro odlazi na kartanje s vlastelom iz okolice dvorca. „OK, oprosti…“ rekao je pomirljivo „nastojat ću voditi računa o tome da operem kadu iza sebe“.
„Ma nastojat ćeš ti vražju mater.“ – hladno je rekla prolazeći pored njega, brišući ruke. Ni njoj više nije bilo do svađe.
U zadnje vrijeme sve je češće jednostavno – rezignirana. On je bio dijete, ostao dijete i uvijek će to biti.
Da je znala da će ovako biti…
Nikada, nikada ne bi obukla kristalne cipelice i otišla na onaj bal.
Jeste li se prepoznali u jednoj od ove dvije uloge? Iako bih to rado voljela poreći, nažalost moram priznati da se nekada i sama osjećam kao Pepeljuga – iako doma nemam pravi prototip Princa. O čemu se radi?
Mnogi ljudi (ne želim generalizirati prema spolu) baš poput Pepeljuge smatraju da je kuća ogledalo nas samih i da ukoliko kuća ne sjaji to mnogo govori i o nama. Kakvi smo kao osobe, jesmo li lijeni ili vrijedni, uredni ili neuredni, s karakterom ili bez, itd. Iako sam već zašla u polovinu trećeg desetljeća i danas se živo sjećam riječi moje bake: “Ne možeš navečer otići spavati a da nisi uredila kuću! Ne možeš ujutro otići iz kuće a da nisi složila krevet! Poslije ručka red je odmah pospremiti stol i oprati suđe! Prava žena svaki dan ima kuhani ručak!” Mogla bih ovako unedogled. Kada nakon nedjeljnog ručka poželim malo odmoriti bez da sam prije očistila stol, počnem osjećati krivnju. Jer, kako uopće mogu razmišljati o odmoru a da prije nisam odradila “što treba”? Ako dva dana za redom ne kuham – odmah mi se negdje iz podsvijesti javlja glasić koji s velikim neodobravanjem uzdiše na moje postupke. Iako za sebe ne mislim da sam lijena i neuredna osoba, u pojedinim trenucima glas nametnutog uvjerenja o tome što treba ili ne je jači. Svakome tko ga ima sigurno nije lako.
Ako zbog tog glasa i uvjerenja koja nisu izvorno naša već su nametnuta od strane važnih ljudi iz djetinjstva počnemo zapostavljati sebe i svoje želje, ako odbacimo svaki užitak, ako svojim (pre)visokim kriterijima teroriziramo druge, tada je vrijeme da se zapitamo zbog čega to činimo. Je li lijepo poravnata plahta zaista vrijedna toga da odbacimo trenutak užitka? Vrijedi li posvađati se s voljenom osobom zbog toga što nije popravio jastučiće na kauču u boravku prije odlaska na spavanje? Slična pitanja postavljala sam si nebrojeno puta. I uvijek je bio isti odgovor: ne, nije vrijedno.
Urednost će i dalje ostati moja vrijednost. No urednost po cijenu svega drugoga neće. To je odluka koju donosim svjesno, iz dana u dan, iz situacije u situaciju. Sve dok ju jednog dana ne prigrlim baš kao što sam nekada u djetinjstvu prigrlila i uvjerenja moje bake.
S ulogom Princa mi je bilo teže poistovjetiti se. No, jednog Princa sam gledala cijelo djetinjstvo. To je bio moj djed. Djed koji se zapravo nije ponašao kao princ, već kao osoba koja je – potpuno suprotno baki – voljela uživati. Kao osoba koja nije bila sebična već jednostavno u nekim radnjama nije vidjela smisao (zaista, svakodnevno ribanje kvaka??). Kao osoba koja čak i kada se trudila, nije ništa mogla dobro odraditi prema kriterijima bake. I koja je s vremenom odustala. Jer je znala da ništa neće biti dovoljno dobro, ma koliko god se trudio. Na momente se osjećao kao dijete. Što nije neobično, jer ga je upravo u tu kategoriju svrstala njegova supruga. I to potpuno nesvjesno.
I pozicija Pepeljuge i pozicija Princa je zapravo dvosjekli mač. Dok je Pepeljuga prilično samostalna i neovisna, u isto vrijeme riskira da će kad tad sagorjeti. Bez ikakve pomoći, uz vlastite nametnute visoke standarde odriče se života – odriče se uživanja u trenutku, odriče se neopterećenosti, odriče se vlastitog života s vlastitim pravilima. I živi po tuđima.
Princu je možda lakše živjeti bez odgovornosti za sve one dosadne organizacijske stvari koje je nekada radila mama a danas supruga. Pretrpjeti koju kritiku mala je cijena za potpunu neopterećenost. No, u isto vrijeme Princ malo po malo gubi uzde vlastitog života. Netko drugi zna što treba i kad treba, netko drugi brine o njegovoj odjeći, liječničkim pregledima, ručku, večeri, godišnjem odmoru… S vremenom Princ više ne zna samostalno ni kupiti košulju. U slučaju Pepeljugina nenadana izbivanja na više dana Princ je izgubljen. Zar ijedan odrastao čovjek želi tako živjeti? U potpunoj ovisnosti o drugome? Zar ijedna žena umjesto ravnopravnog partnera želi dijete? Dijete koje je vlastitim ponašanjem sama stvorila?
Ukoliko osvijestimo vlastite obrasce ponašanja na dobrom smo putu da nešto promijenimo. Naš odabir može biti da nastavimo živjeti po dobro utabanoj stazi – stazi koja možda nije baš najsretnije rješenje ali je poznata i za nas sigurna. No isto tako treba imati na umu da svaka odluka nosi posljedice. Ako nismo spremni na posljedice tog puta, tada je dobro znati da svakim danom svjesno birajući nešto drugo dugoročno možemo promijeniti svoj život. Nije lako ali je vrijedno.
