Nedavno sam pročitala članak jedne novinarke o „novom normalnom“ uz suživot s coronavirusom. Nakon što je novinarka pomno analizirala svoj jedan dan nakon popuštanja mjera u Hrvatskoj, shvatila je da bi mu mogla dodati bilo koji pridjev samo ne normalno. Naime, dan je izgledao poprilično drugačije nego ikada prije. Iako su mjere u Hrvatskoj popustile situacija je znatno drugačija od one prije nego što su mjere bile uvedene. I sama se teško nosim s promjenama – posebice iznenadnim – a vjerujem da velik broj ljudi strepi od nepoznatog.
Dvije kategorije adaptacije na promjene
Kako se onda nositi sa životom dan po dan i strepnjom što će biti sutra? Ovisno o tome čemu smo više skloni – rutini, strukturi, planiranju ili pak opcijama i spontanom – i naša adaptacija na promjene će biti drugačija.
Ljudi koji vole rutinu, planiranje i strukturu mogu se osjećati prilično zbunjeno nakon prestanka mjera. Može im biti teže adaptirati se na drugačije od onoga što su dva mjeseca činili. Ukoliko takav tip ljudi osjeća i strah od mogućnosti zaraze, on će biti pojačan zbog nemogućnosti stavljanja svari pod kontrolu. Mogu osjećati anksioznosti prilikom ulaska u pun tramvaj ili dućan u kojemu su opušteni ljudi bez maski. Mogu mahnito dezinficirati djetetove ruke u parkiću nakon korištenja tobogana/ljuljačke/klackalice itd. U cijeloj toj situaciji čini se da popuštanje mjera u njima više izaziva strah nego olakšanje. Moguće je da će im trebati vremena da se prilagode na novu situaciju jer nemaju u glavi gumb koji ih preko noći može prebaciti na drugi način funkcioniranja.
Postoje i ljudi koji se jako dobro nose s promjenama. Njima nije problem da svaki dan donosi nešto novo i da izgleda kompletno drugačije od prethodnog. Iako i ti ljudi mogu osjećati strah od nepoznatog, načelno će njima biti puno lakše prilagoditi se na iznenadne promjene. Oni idu u korak s njima, nemaju osjećaj da kaskaju i ok su s činjenicom da žive dan po dan. Njih rutina i planovi umaraju. U ovoj situaciji kada je teško bilo što dugoročno planirati oni će si samo potvrditi da je njihov način zapravo dobar.
Kako prilagoditi proceduralnu osobnost?
Bez obzira čemu smo više skloni, ne postoji dobro ili loše tj. ispravno ili neispravno. Sama sam sklona proceduri, rutini, planiranju i to mi daje određenu sigurnost. U poslu kojim se bavim procedura mi pomaže da radim bez stresa i da tu istu sigurnost pružim drugima. Nemam dojam da me ona u ičemu ograničava. No u iznenadnim i neplanskim situacijama kao što je ova s pandemijom coronavirusa, moja proceduralna osobnost osjeća se izgubljeno. Konstantno traži parametre za dugoročno planiranje, no njih nema. I u tim momentima moja sklonost proceduri i nemogućnost zadovoljavanja iste može me dovoditi u stanja anksioznosti.
Zato je u ovim trenucima važna fleksibilnost i sposobnost da se prilagodimo datom trenutku i da zadovoljimo proceduru u stvarima koje možemo. Npr., i dalje možemo imati rutinu jutarnjeg ispijanja kave, dnevnog pregleda vijesti, odlaska u šetnju itd. A u drugim segmentima trebamo preuzeti mentalni sklop opcije i živjeti dan po dan. Drugim riječima, možemo uvesti svoju proceduru u životu dan po dan. Anksioznost će sigurno biti manja.
Opcionalna osobnost – je li baš sve bajno?
Sklonost opciji u ovoj situaciji zaista može biti olakotna okolnost. Prilagođavanje novim situacijama, sposobnost brze reakcije i promjene su svakako resursi koji treba iskoristiti. No, iako je opciji jednim djelom sada lakše i njoj ove mjere mogu zadavati glavobolje: npr. možda će joj biti stresno pratiti proceduru pridržavanja određenih preporuka, možda prilikom izlaska iz kuće neće imati sve nužne rekvizite za odlazak u dućan/na posao na broju… I može osjećati visoku razinu anksioznosti u tramvaju prepunom ljudi nepripremljena na takvu situaciju.
No, ono što u nekom trenutku može biti nedostatak u isto vrijeme je i resurs. Naime, opcija će se snaći u datom trenutku. Ona će biti sklona promijeniti svoj kurs kako bi se sačuvala čak i bez svih onih prijeko potrebnih rekvizita. Ta brza sklonost promjeni i snalaženju u trenutku je njezina velika prednost. Ako ima na umu da će „doskočiti“ situaciji u kojoj se nađe, i njezina anksioznost može posustati.
Važno je prilagoditi se
Do prije nekoliko mjeseci moji dani su bili potpuno drugačiji i nisam mogla ni zamisliti da će se dogoditi nešto što će ih skroz poremetiti. Vjerujem da velik broj ljudi sebi nije stigao ni dati dozvolu da osjeća prestrašeno/frustrirano/nezadovoljno/jadno… Morali smo se snalaziti kako znamo i umijemo i organizirati svoje živote da koliko toliko funkcioniraju. Nije bilo vremena za ništa drugo. I zato je važno da sada sebi damo dozvolu da si kažemo da je cijela situacija izuzetno stresna, da su naši osjećaji normalni, da naša anksioznost nije čudna čak i ako nam izgleda da su svi drugi skroz opušteni i da si damo utjehu: proći će, priviknut ćemo se.
U isto vrijeme važno je i da se sjetimo sebe i svojih potreba prije ove situacije i da nađemo način kako sebi pomoći i kako napuniti baterije makar na 5%. To nije puno a opet je dovoljno da mentalno preživimo. Kako će vrijeme odmicati tako i punjenje možemo produživati dok jednog dana ne dođemo na 100%. No bitno je da imamo kontinuitet i da vodimo računa o punjenju – bez obzira hoćemo li kao prava procedura taj punjač imati spreman u torbici ili ćemo se opcionalno snalaziti i posuditi ga kada nam zatreba ?
