Alenova mama obratila nam se za pomoć jer je Alen imao poteškoće s učenjem. Prema navodima majke, Alen je uvijek u školi imao slabije rezultate od starije sestre i koliko god učio to se nikada nije moglo vidjeti i na njegovim ocjenama. Alenova majka je bila toliko izbezumljena i uzrujana da sam po njezinom tonu i zabrinutosti gotovo zaključila kako je Alen na rubu da padne drugi razred gimnazije. A onda sam saznala da je Alen vrlo dobar učenik (s prosjekom 3,7) u jednoj zahtjevnijoj gimnaziji.
Ocjenjivanje nekad i sad
Sjećam se da u moje vrijeme nije bilo puno učenika koji prolaze s 5,0 i da se za upis u gimnaziju nije trebalo „tući“. Trebalo je dakako imati odličan uspjeh a onda ovisno o tom uspjehu koji je bio bliže ili dalje od 5,0 na raspolaganju bila teža ili lakše gimnazija. Nisu svi bili opterećeni upisom u gimnaziju i završetkom fakulteta – rekla bih da ni roditelji nisu toliko forsirali da dijete mora imati završen fakultet. Moja mama je čak znala jadikovati što želim gimnaziju – jer ona ne pruža nikakvo konkretno zanimanje za razliku od škole koju je ona završila. No unatoč tome, podržala je moju želju za gimnazijom i kasnije upisom psihologije. Na sreću, jedini pritisak koji sam imala u dobu odrastanja došao je tek po završetku fakulteta – kada sam tražila posao u struci.
Nažalost, rekla bih da je situacija danas malo drugačija. Već u 5. razredu osnovne škole počinje borba za dobrim ocjenama jer se sada za upis srednju školu gledaju ocjene već od 5. razreda. Uspjeh 5,0 u osnovnoj školi više nije dovoljan za upis željene gimnazije – sada svi imaju 5,0! Treba još dodatnih bodova a to znači i još dodatnih aktivnosti (glazbena škola, natjecanja, osvajanje zlatnih medalja na sportskim događajima…). Još aktivnosti znači sve manje i manje vremena da djeca budu – djeca. I, u konačnici, cijelo obrazovanje gubi svoj smisao i pretvara se u jedan veliki lov na odlične ocjene s namjerom da jednog dana možemo upisati „dobar fakultet“ (što god to značilo). Je li taj „dobar fakultet“ ujedno i izbor samog djeteta, to je već sasvim druga priča.
Koji ćete razred završiti ove godine?
Kada sam bila dijete mama i tata nisu obraćali pažnju na moje zadaće, nitko nije sjedio sa mnom i „radio“. Možda bi mi ponekad nešto prekontrolirali ili me ispitali tablicu množenja. Zadaća je bila moja stvar. Danas je zadaća često projekt cijele obitelji. Roditelji čitaju lektire, pomažu djetetu da naprave savršene crteže za likovni, pišu savršene zadaćnice i ponekad se pitam tko ide u školu roditelj ili dijete. Zato nije niti čudo što sve veći broj roditelja čujem kako govore „završili smo prvi razred“. U tom trenu osjetim laganu nervozu i imam potrebu, a ponekad i pitam: tko ga je završio? A zašto osjećam laganu nervozu? Zato jer „stručno“ znam zašto to nije dobro:
- Roditelji na taj način oduzimaju djetetu osjećaj uspjeha, što je izuzetno važno za razvoj samopouzdanja. Ako su mama i tata završili prvi razred, onda dijete nije uspjelo, nije samostalno i ne može biti ponosno na svoj uspjeh.
- Na taj način učimo dijete da je svijet jedno opasno i grozno mjesto u kojem je potrebno da nas netko štiti i odrađuje zadatke umjesto nas. Ako ja sama ne mogu napisati lektiru, nego mi mora pomoći mama, onda je lektira nešto stvarno grozno. Jednoga dana to će dijete možda imati problem s donošenjem odluka, jer kako odlučiti o nečemu važnom i ozbiljnom, kada je lektira bila komlicirana stvar.
- Na taj način ne učimo dijete radnim navikama. Pomažemo mu, tu smo za njega.
- Na taj način ne učimo dijete odgovornosti. Preuzimamo odgovornost za njega. I onda će ono jednoga dana prebacivati odgovornost na druge, što sigurno neće doprinijeti njegovim socijalnim vještinama.
Svjesna sam da to roditelji čine iz najbolje namjere, ali roditeljstvo je puno rizika i moj savjet roditeljima je da popuste malo. Da preslože svoju listu vrijednosti. Kada bismo ih pitali što Vam je važnije da vaše dijete bude sretno ili da ima 5.0, sigurna sam da bi odgovorili da bude sretno. A čak i ako se udaljimo od teme je li sretno ili nije, napisati ću prednosti toga da dijete ponekad dobije jedinicu, dvojku ili trojku i da uči samo:
- Ocjena je povratna informacija, ako dobije jedinicu, dvojku ili trojku naučiti će da nije znao dovoljno. Osjetiti će neuspjeh na svojoj koži i naučiti će da je učenje uzročno-posljedično povezano s ocjenama. Izjednačiti će trud s uspjehom. Loša ocjena će biti njegov neuspjeh. U tom slučaju dobro je da roditelj pita dijete što će sada s tim, kakav mu je plan i na taj način prebaci odgovornost na dijete da riješi problem. Sada bih mogla napisati knjigu o tome kako će mu to koristiti u odrasloj dobi, ali prostor za članak je premali. Ako dijete ne zna što da radi roditelj ga može savjetovati.
- Kada pustimo dijete da uči samo dajemo mu dozvolu da misli, da bude samostalno, da je važno, da vjerujemo u njegove sposobnosti, da može uspjeti i samo.
- Kada dijete uspije, a samo je zaslužno za to imati će osjećaj ponosa i to će utjecati na osjećaj sigurnosti, samopouzdanja, samopoštovanja.
Da ponovim, vjerujem da svaki roditelj ima pozitivnu namjeru za svoje dijete i da želja da njegovo dijete ostvaruje odličan uspjeh u školi za njega znači neku sigurnost i garanciju da će jednog dana njihovo dijete biti materijalno osigurano, da će imati „svoj kruh u rukama“. I u toj dobroj namjeri, roditelji ponekada mogu potpuno izgubiti iz vida djetetove interese, sklonosti, želje. Dijete može jednog dana sasvim dovoljno zarađivati za život kao stolar i biti sretno. Možda ga baš boravak u uredu u finoj fotelji u kojoj bi morao sjediti 8 sati ne bi činio sretnim. Ali, iz perspektive roditelja ta fina fotelja znači sreću. I njihov je cilj je samo smjestiti dijete u tu fotelju.
Nerijetko nam na savjetovanje dolaze duboko nesretni mladi ljudi koji su ili završili fakultet koji su im nametnuli roditelji pa sada rade posao koji ih ni najmanje ne motivira ili koji se na fakultetu muče jer ih zapravo to uopće ne zanima. Iako iz najbolje namjere, ti mladi ljudi su kroz djetinjstvo često dobivali poruke da nisu dobri takvi kakvi jesu i da trebaju nešto činiti kako bi zaslužili roditeljsku ljubav. To nisu bile verbalne i svjesne poruke, već one neizgovorene, vrlo suptilne a toliko snažne. Svaki put kada se razočaramo jer dijete dobije 4 a ne 5; svaki put kada se naljutimo jer je nedostajala samo jedna petica da dobije pohvalnicu; svaki put kada „guramo“ dijete u aktivnosti koje mu ne leže a ignoriramo njegovu želju za primjerice crtanjem; svaki put kada spomene da želi pjevati i završiti glazbenu akademiju a mi mu sugeriramo da od toga nema kruha i da se radije usmjeri na nešto „normalno“ kao što je pravo… Iz najbolje namjere dijete jednog dana radi posao koji ne može smisliti, budi se i liježe nesretan, a svoju teško stečenu diplomu i zarađene novce bi najradije zamijenio za jedan dan sreće na poslu koji voli i koji ga ispunjava. Ali, sada je kasno…
A ni sustav baš ne pomaže…
Sami mladi koji dolaze na savjetovanje žale se na školski sustav koji ukalupljuje, ne traži razumijevanje i znanje već puko „biflanje“ i još to boduje. Najgore od svega jest što na ovaj način djeca gube unutarnju motivaciju i u konačnici uče samo radi tog boda a ne radi znanja. Sve to što su morali nabiflati vrlo brzo ispari, a ostaju samo ti bodovi koji danas ne znače ništa: dobre ocjene ne znače da ćeš po završetku željenog fakulteta raditi posao za koji si se godinama školovao, a diploma sigurno ne znači i materijalnu sigurnost. I u konačnici, sve što čine i čemu ih njihovi roditelji usmjeravaju, zapravo nema smisla.
Svako dijete je svijet za sebe i posjeduje niz raznih osobina i sklonosti. Ukoliko nam je dijete slično, tada je logično da nam je takvo dijete puno lakše razumjeti i da se s njim već prirodno možemo složiti. No, neka djeca nisu slična roditeljima. Želja da promijenimo dijete samo kako bi lakše komunicirali s njim ili zato jer smatramo da bi možda njemu bilo lakše u životu da se ponaša kao mi, zapravo nije dobra za naše dijete. Ponašanje našeg djeteta je odraz njegova temperamenta, njegovog identiteta, odraz njega samoga. Kada to isto ponašanje želimo promijeniti, poruka koju mu šaljemo jest da on nije dovoljno dobar, da nešto s njim nije u redu i da bi zadobio našu ljubav mora biti takav i takav. Ako je cilj roditelja da mu dijete bude sretno, onda ga treba prihvatiti sa svim njegovim osobinama, sklonostima i nesklonostima i usmjeravati ga u ono što njega usrećuje – a ne ono što usrećuje nas ili što mislimo da bi generalno bilo dobro za njega. U konačnici, dijete će nas možda zadovoljiti i činiti ono što nas usrećuje ali dugoročno ono neće biti sretno. A sumnjam da ijedan roditelj može biti sretan gledajući vlastito dijete kako pati.
Savjeti kako dijete voditi kroz ovaj, ne baš sretan obrazovni sustav su:
- Učiti dijete da je znanje vrijednost, da stjecanje znanja može biti zanimljivo, pa čak i zabavno
- Umjesto da pišemo lektiru za njega, možemo ga odvesti negdje na izvor znanja i pri tome se dobro zabaviti ( tehnički muzej, prirodoslovni muzej, zvjezdarnica, krapinski muzej)
- Pustiti ga da samo uči i stječe radne navike
- Upisati ga u knjižnicu i odlaske tamo učiniti zanimljivim i zabavnim
I na kraju zašto sam toliko puta napisala zabavno. Zato što ako ozbiljno kontroliramo zadaće, ako ozbiljno „natjeravamo“ dijete da se primi posla, dajemo tome notu dosade i naravno ozbiljnosti, koja kod djeteta mogu izazvati otpor. A kako govorimo o djeci, a djeca nisu previše ozbiljna i vole se igrati, iskoristimo njihov način komunikacije i približimo im i sebe i učenje i školu i uspjeh.
Pa što ako ponekad dobiju lošiju ocjenu od 5, kao da ju i mi sami nismo dobivali? (isprike svima onima koji nikada nisu dobili manje od 5).
Pearl S. Buck je rekao „Mnogi ljudi gube male radosti nadajući se velikoj sreći“. Stoga bismo svim roditeljima poručili neka se radije usmjere na svakodnevne male stvari koje život čine ljepšim njihovoj obitelji, neka sada omoguće djetetu da uživa u aktivnostima koje ga vesele jer će sve te male stvari stvoriti dobre temelje da njihovo dijete bude zaista sretno – a za to zaista ne treba biti predsjednik.