Danas roditelji, za razliku od onoga kada sam ja bila mala, imaju puno izazovnije, da ne kažem problematičnije, uvjete za odgoj i roditeljevanje. Radno vrijeme je zahtjevnije, sa svih strana smo bombardirani različitim savjetima o odgoju, stil roditeljstva više nije jednoznačan kao što je nekada bio. Danas su na repertoaru mnoge ideje koje preporučaju ili čak zahtjevaju da je baš takav odgoj onaj pravi. Neki kažu da je dobro nositi dijete što dulje, neki kažu da ga je dobro dojiti što dulje, neki kažu da se dijete ne smije nanašati, a neki pak da je za dojenje dostatna godina dana i to je to. I sada zamišljam neku izbezumljenu majku koja bi zaista htjela biti dobar roditelj kako pokušava zadovoljiti zahtjeve okoline. (Namjerno sam navela samo majku, iako ponekad i očevi imaju tih problema, no kulturološki, još uvijek žene se guraju u odgovornost odgajanja i brige od djeci, pa shodno tome češće se one bore s osjećajem krivnje. U ovom smislu autorice ovog članka smatraju da bismo od očeva mogle štošta dobroga naučiti na ovu temu. )
S ovakvom okolinom pozabaviti ćemo se pred kraj ovog članka, ali prvo bismo se posvetile najbližoj mogućoj okolini; onoj koja se nalazi u nama samima.
Tijekom odrastanja naši roditelji i druge roditeljske figure upućuju nam mnoštvo istina verbalnim i neverbalnim putem poput: dobro je da dijete ima ritam; važno je da djeca budu što više na svježem zraku, roditelj mora voditi brigu da je dijete opeglano i oprano; sramota je ako ti stan nije pospremljen ili u nedjelju nemaš gozbu na stolu; dijete mora znati red i gdje mu je mjesto. Sve te istine talože se u našoj unutarnjoj strukturi i neke ostaju upečene i sami počinjemo vjerovati u njih. Svojim polaznicima na treninzima i radionicama znamo reći da nas je sada u prostoriji puno više od realnog broja. Tu su bake i djedovi, prabake i pradjedovi, čukunbake i čukundjedovi i tko zna gdje im je kraj. A istine dolaze s njima. I mi ćemo ih širiti dalje. Ali…. problem je u tome što je za neku čukunbaku bilo realno da se niti mrvica ne smije baciti sa stola, jer su bili gladni i bojali su se za vlastitu egzistenciju, no vremena su se promijenila i danas je situacija ponešto drugačija. Zamislimo sada potomku te čukunbake koja je ponijela bakinu istinu da se treba pojesti sve što je na tanjuru. Ima djecu i inzistira da pojedu sve s tanjura. Oni ne mogu, a ona vodi unutarnje borbe. S jedne strane nalog iz prošlosti, s druge strane njen zdrav razum. Rezultat je jako često osjećaj krivnje. Natjera djecu da pojedu, a nakon toga se bori s osjećajem krivnje, jer nije poslušala svoj zdrav razum. Jelo se čak može i baciti, umjesto da se natrpava, djeci se može dozvoliti da si na tanjur uzmu sama, može se ostaviti za poslije. Zašto ovako dugačko objašnjenje? Zato je smatram izuzetno važnim koliko naša unutarnja uvjerenja koja ne preispitujemo utječu na naše ponašanje, a ponekad iz toga proizlazi osjećaj krivnje.
Na ostalim primjerima to bi izgledalo ovako:
. Majka ima uvjerenje da je subota dan za pospremanje, jer se po stanu vidi koliko žena vrijedi. Njena djeca silno žele ići baš u subotu na kazališnu predstavu. Ona ih šalje s tatom. Oni su razočarani jer ne ide i ona. Ona ostaje kući čistiti, ali razdire ju krivnja. Što god da učini nije dobro.
. Tatu su njegovi roditelji tukli. Naučio je da je batina iz raja izašla. I zaista smatra da nema ništa loše u tome da dijete dobije po guzi. Ali kada svoje dijete udari po guzi i vidi taj pogled prevelike tuge i očaja, razdire ga osjećaj krivnje, kako je to mogao napraviti svom djetetu.
. Mama vjeruje da djeca moraju ići na puno aktivnosti. I ona je išla kada je bila mala, to je za njihovo dobro. Njena kćer mrzi ići na ples i svaki puta plače na putu do tamo. Mama je neumoljiva. Ostavlja malu u suzama i osjeća se krivom. Po stoti puta se pita je li dobro postupila i svaki puta ponavlja to je za njeno dobro.
. Tatini roditelji su dosta vikali na njega kada je bio mali. Odlučio je da nikada neće učiniti takvo što svom djetetu. Nikad neće vikati i sve će mu lijepo objasniti. Ponekad se dogodi da su mu djeca jako nestašna i on, onako spontano, drekne da se smire. Nakon toga ga ubija krivnja. Prekršio je obećanje samom sebi, iako se ponašao kao normalno ljudsko biće.
Iz ovih primjera se vidi da se ponekad kao pijan plota držimo uvjerenja koje smo stekli tijekom odrastanja. Ako ih prekrišimo osjećati ćemo se krivi jer smo ih prekršili, ako ih slušamo osjećati ćemo krivnju jer smo zadovoljili našu djecu u ovdje i sada. To se zove „korner pozicija“. Satjerani smo u kut.
Savjet roditeljima koji su se prepoznali u ovome: dajte si dozvolu da ponekad prekršite pravilo. To što imate čisti stan je vaša vrijednost i nitko vam je neće uzeti. Ponekad je ok ne držati se toga kao pijan plota i baš subotom otići u kazalište s djecom. Fučkaš stan, uživaj sa svojom djecom.
Netko je možda donio odluku da će biti dobar roditelj. Vrlo je teško definirati što znači biti dobar roditelj. To je jako općenit pojam i široko područje. Ta osoba može pronaći nekakav „stil i pristup“ koji se promovira, a kako smo ipak skloni vlastitim interpretacijama, svaki „stil i pristup“ osoba će barem malo prilagoditi sebi ili će ga „pročitati“ na način koji ona razumije. I tu počinju problemi. Teško se držati nečega što ne dolazi iz naše nutrine. I svaki puta kada povisimo glas, a „stil i pristup“ preporuča da se djetetu sve lijepo objasni, osjećamo krivnju. Kakav sam ja to roditelj koji se ne može obuzdati?
Naš je odgovor sažet u jednoj rečenici „I roditelji su ljudi“, sa svojim emocijama i reakcijama. Nismo roboti, nismo uvijek sjajni i smijemo pogriješiti. Uvijek postoji mogućnost isprike i kasnijeg razgovora, a ako puno previše puta povisimo glas uvijek postoji i rad na sebi. Nema razloga za krivnju, možemo to prevenirati.
Osim uvjerenja i istina koje nosimo sa sobom od svojih predaka i nekih važnih osoba iz djetinjstva još je jedan splet okolnosti koje mogu uzrokovati krivnju, a to su emocije. Ljudi često imaju problem s nekom emocijom. Primjerice ne mogu podnijeti kada su ljudi oko njih tužni, ljuti ili ih je strah. Neki zbog toga izbjegavaju konflikte, neki će učiniti sve za ljude koji su tužni. U odnosu s djecom, treba imati na pameti da djeca jako dobro i relativno brzo zaključuju. Mozak im radi 500 na sat i neopterećeni su onim istinama o kojima smo pričali u prvom dijelu članka. Nisu ih još ponijeli sa sobom. Njihovo nesvjesno isto tako radi 500 na sat i što se događa?
Imamo primjerice mamu koja ne može podnijeti da je njeno dijete tužno. (ona ima svoje razloge za to, koji datiraju iz njenog djetinjstva. Kako Story kids ipak ima ograničen broj stranica, ovdje ćemo se zaustaviti). Kada je njena djevojčica tužna, ona čini sve da ju zadovolji. Mala na duboko nesvjesnoj razini zaključuje „aha, kada sam tužna dobijem što hoću“. Ne zato što je manipulativna i zločesta, nego zato što je u toj životnoj fazi i pametna. I onda strategija izgleda ovako: ona želi novu igračku, mama joj ne želi kupiti jer je ovaj mjesec već dobila pet igračaka, onda je ona jako tužna, mama umire od osjećaja krivnje, ona je i dalje tužna, mama popušta i kupuje (barem ne osjeća krivnju). Ako pak ne popusti, vjerojatno će je krivnja izjedati pa će joj slijedeći mjesec kupiti jednu igračku više.
Ako ste se prepoznali u ovom obrascu, muče vas emocije i onda osjećaj krivnje, sjetite se da ste vi roditelj, da odgajate svoje dijete, sjetite se ovog objašnjena i prilike da prekinete djetetovu strategiju „reketiranja“, jer ono vas reketira svojim emocijama. Rekla sam da je dijete u toj dobi pametno, ali i vi ste pametni i još k tome nosite životno iskustvo i znate da prekidanjem obrasca činite dobro za svoje dijete. Ako mu ne kupite novu igračku, naučiti ćete ga da neće dobiti ono što želi zato što je tužno ili ljuto, naučiti ćete ga da neki puta ne može dobiti ono što želi, tj. Skraćeno: naučiti ćete ga granicama. Granice će mu pružiti osjećaj sigurnosti i imati će osjećaj da mama ili tata baš znaju što rade. To će utjecati na njegovo samopouzdanje. Ako tako pogledate, stvarno nema mjesta za krivnju, jer mu niste zadovoljili želju, zar ne?
Jeste ikada čuli za uzrečicu „sretan roditelj = dobar roditelj“? Možda nije poznata kao uvjerenje da se za djecu treba žrtvovati, ali bih rekla da je jako važna. Mnogi roditelji osjećaju krivnju kada jedan dio vremena žele provesti zadovaljavajući vlastite potrebe, bez djece u blizini. Tako se jedan odlazak na kavu s prijateljicom ili opuštajući vikend udvoje (bez djece) može pretvoriti u noćnu moru obilježenu grižnjom savjesti. Jer svako malo kroz medije nam iskaču roditelji koji nasmiješeni i sretni uživaju u društvu svoje djece i nikamo ne idu bez njih; pa čitamo o majci koja doji na poslu; pa načujemo kako stručnjaci kažu da je vrijeme koje provodimo s djecom bitno… I vjerojatno sve to uzrokuje da se svaki roditelj bar jednom u životu zapita: jesam li ja uopće dobar roditelj ako se ponekad želim „odmoriti“ i uživati u samoći? Imam li pravo imati i svoj život, život u kojemu se smijem posvetiti i sebi, misleći pritom samo na sebe? Jesam li zato sebičan/sebična? Odgovor jednog stručnjaka jest da niste sebični. Vrijeme koje provodimo s djecom je zaista važno, no nije toliko bitna kvantiteta koliko kvaliteta. Ukoliko s djecom provodimo puno vremena (fizički), ali smo pri tome nezadovoljni jer nismo zadovoljili vlastite potrebe, ni kvaliteta tog vremena koje provodimo s djetetom neće biti na visokoj razini. Možda ćemo se igrati s djetetom ali ćemo to doslovno „odrađivati“ – i dijete će osjetiti naše nezadovoljstvo i indiferentnost. S druge strane, ako odvojimo dio vremena za sebe, to će nam pomoći da se osjećamo zadovoljnije, ispunjenije i imati ćemo više energije i volje da se potom posvetimo djetetu. Dijete osjeća svako naše nezadovoljstvo, naš umor, našu letargije. I upravo zbog toga je važno da se posvetimo sebi: misleći na sebe, mislimo i na svoje dijete. Nadalje, ukoliko mislimo na sebe i zadovoljavamo svoje potrebe, to je ujedno i dobra poruka našoj djeci. Ukoliko želite da vaše dijete jednog dana misli i brine o sebi, ono će to moći jedino ukoliko je imalo dobar model kod kuće. A taj model ste upravo vi.
U današnje vrijeme kada su brojne obitelji opterećene kreditima a plaće ne prate mjesečne troškove, mnogi roditelji svojoj djeci ne mogu priuštiti sve što bi željeli. Ne mogu dijete odvesti na ljetovanje/zimovanje, ne mogu mu osigurati da ima svoju sobu, ne mogu mu kupiti baš one lego kockice koje dijete želi jer te koštaju kao pola njegove plaće… Ako vam se ikada dogodilo da nešto ne možete priuštiti djetetu i pri tome osjetili krivnju, imajte na umu da vaše dijete sigurno neće imati traume zbog toga i biti kronično nesretno. Nažalost, čini se da danas ima i mnogo roditelja koji kroz materijalno pokušavaju nadoknaditi vrijeme koji nisu proveli s djetetom. I možda će to dijete ima najnovije i najskuplje igračke, možda će svake godine ići u drugu zemlju na praznike… I možda vi nećete moći financijski pratiti taj tempo. Ali ni ne trebate. I to nije razlog da osjećate krivnju. Jednom kada odraste dijete neće pamtiti sve skupe poklone koje je dobilo od vas. Ali će pamtiti vaš smijeh, pamtit će zajedničko gledanje crtića, odlazaka na sanjkanje i grudanje, sendviče na obližnjem bazenu. Materijalne stvari ne mogu djetetu nadomjestiti ljubav i pažnju roditelja, vesele i ugodne zajedničke trenutke, smijeh, razgovor. Brojna istraživanja o sreći adolescenata pokazala su kako ekstrinzični životni ciljevi kao što su popularnost, bogatstvo i privlačan izgled nisu povezani s većom subjektivnom dobrobiti. Drugim riječima, vaše dijete se na kraju vjerojatno neće sjećati svih skupih stvari koje je dobilo od vas, ali će mu u pamćenju zasigurno ostati urezani zajednički trenuci provedeni s roditeljima.
Ovaj bismo članak završile s već pomenutom rečenicom „I roditelji su ljudi koji imaju pravo na pogreške“ I dodale bismo: Ako zapnemo možemo potražiti pomoć od stručnjaka koji će nam pomoći da djelujemo iz svoje nutrine, a ne po naučenim obrascima i receptima koje ne osjećamo kao svoje.