Danas će mu sve reći. Kad se vrati s posla. Reći će mu sve što joj je na duši.
Godinama se povlači u sebe, godinama se brine o njemu i djeci. Nikada nije ništa tražila za sebe. Valjda je jednom red i na njoj, red je da i nju primijete.
Danas će lijepo, mirno porazgovarati. Zna da je zaslužila da ju konačno jednom sasluša. Zavrijedila je malo pažnje. Kad nije sam u stanju vidjeti koliko joj je stalo do toga, reći će mu ona. Jasno i nedvosmisleno. On joj uvijek kaže da je sama kriva, da ne može čitati njene misli. E, pa danas neće morati čitati misli, danas će mu sve reći, jasno i otvoreno.
Bio raspoložen za razgovor ili ne.
Reći će mu da je od radosti i vedrine u njenoj duši ostala još samo prazna ljuska. Reći će mu da ga treba onakvog kakav je nekada bio, da još treba onaj njegov pogled i dodir. Reći će mu da želi njihove vikende ili da ne želi s njim vikende uopće. Ni vikende ni ostatak života. Reći će mu da je sposobna u sebi opet probuditi osmjeh i da će to učiniti s njim ili bez njega. A da bi htjela da to bude s njim. Reći će mu da je čvrsto odlučila biti sretna. Na bilo koji način.
Reći će mu to čim se vrati.
Nada se da će biti spreman na razgovor. Da će na ispravan način čuti to što mu želi reći, da neće to shvatiti kao napad, već kao priliku da im bude bolje, da njihov život i brak opet dobiju smisao.
Da… nada se da će to tako shvatiti. Valjda ga neće nešto iznervirati na poslu…
Reći će mu sve. Učinit će to pažljivo, da ga ne povrijedi, da u njemu ne izazove negativne osjećaje. Treba to shvatiti pozitivno, trebao bi i on osjećati njenu nadu, a ne vidjeti samo svoj promašaj.
A mogao bi shvatiti to tako. Zna da je i njemu teško, nekad je i on bio drugačiji, ali godine su i na njemu ostavile traga, na tijelu, ali i na duši…
Reći će mu, ali oprezno. Da ne napravi gore.
Reći će mu. Sve.
Dobro… ako bude vidjela da baš nije trenutak… ne mora baš danas, zar ne?
Ako ne bude trenutak, reći će mu onda sutra. Ili neki drugi dan.
Kad bude vrijeme. Kad bude pravi čas. Ako ne danas, onda drugi put. Ali jednom će mu sigurno sve reći.
Puno puta i sama sam se našla u situaciji da odgađam stvari koje mi nisu ugodne: od odlazaka na pojedina mjesta – npr. neke liječničke preglede i slično do nečinjenja određenih stvari koje u meni izazivaju nelagodu. Odlazak zubaru nije ugodan kada imamo zub koji boli: samo zamišljanje zvuka brusilice dovoljno je da taj odlazak odgodimo za sutra. Pa sutra za preksutra. Pa preksutra za dan iza… I tako sve do momenta dok bol ne postane toliko neizdrživa da nam je ugodniji odlazak zubaru od trpljenja boli. Netko možda na poslu doživljava mobbing. Ali se boji promjene, boji se traženja (i dobivanja) novog posla. I tako radije ostaje u poznatom okruženju – okruženju u kojem nije sretan ali bar zna što ga čeka. S novim poslom dolaze i nove neizvjesnosti. S patnjom u dobroj poznatoj situaciji je nema.
Teško da išta u životu možemo promijeniti nabolje ako u sebi nemamo dozu hrabrosti. Dozu hrabrosti da riskiramo i tražimo za sebe ono što nam treba, tražimo nešto bolje. Ljudi koji inače slabije izražavaju svoje misli i osjećaje drugima mogu upasti u zamku kroničnog nezadovojstva. Baš kao supruga iz priče. Dani prolaze, ona nije zadovoljna jednim djelom suprugova ponašanja no to mu ne govori. Sutra će. Prođu i godine a njegova “djela” se samo nakupljaju. Još mu ništa nije rekla. Osjeća se loše što mu ništa nije rekla ali prebacuje to na njega, lakše je. Da je pravi suprug znao bi da nešto nije u redu, da ona nije sretna. Proći će još i desetljeća a ona neće ništa reći. Možda joj nije ugodno zauzeti se za sebe i jasno mu reći što misli i osjeća. U momentu je ipak lakše odgoditi razgovor za sutra. No dokad će taj sutra trajati? Hoće li ikada doći dan kada će mu reći? Ako i dođe, kako da on reagira kada sazna da je njegova supruga desetljećima gomilala nezadovoljstvo? Može li on u jedan dan promijeniti sve ono što njoj smeta a što je godinama skupljala u sebi?
Zdrav razum je protiv odgađanja. Zdrav razum je protiv očekivanja da nam drugi čitaju misli i pogađaju što bismo mi željeli za sebe. Zdrav razum je toliko intuitivan i u pravu, a toliko rijetko ga slušamo. Ne slušamo ga zbog straha i bujice emocija koja nas u datom trenutku spriječi da reagiramo. Svi imamo strahove, nitko nije lišen tih neugodnih emocija. No, razlikujemo se po tome koliko se pokušavamo s njima nositi. Da, mogu osjećati strah od zubara. Ili promjene posla. Ili razgovora s partnerom. No u isto vrijeme mogu ući u savez sa svojim zdravim razumom i osvijestiti da ako ne prevladam strah i ništa ne poduzmem tada neće doći ni do promjene. Neće biti bolje, jer to nisam niti tražila. Mogu se pitati želim li zaista cijeli život živjeti u tom strahu nadajaći se promjeni koja neće doći jer ne idem prema njoj? Želim li zaista ići linijom manjeg otpora iako to znači nezadovoljstvo? Želim li na kraju života žaliti što nisam učinilia xy?
Vrijeme ne možemo vratiti. Imajte to na umu kada idući put odgodite nešto što vam nije ugodno a potencijalno nosi mogućnost promjene nabolje.
