U svojoj praksi često se susrećem s vrlo sličnim pitanjima i problemima roditelja vezanim uz radne navike djece. Jedno od njih, koje se opetovano ponavlja jest kako da njihova djeca – koja su sada već dovoljno odrasla – počnu konačno preuzimati odgovornost za kućanske poslove i postanu samostalnija. Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru posuđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već sredovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako?
Radne navike se grade godinama
Iako bi bilo idealno da dolaskom kod stručnjaka možemo dobiti recept nakon
čije primjene stvari funkcioniraju bez problema, to je gotovo nemoguće. Taj
„kako“ ne stane u jedan savjet i jednu pilulu koju je dovoljno jednom popiti da
bi došlo do promjene. Taj „kako“ se gradi godinama, puno prije nego do problema
uopće dođe.
Ako ste ikada pokušali promijeniti neku svoju naviku koja egzistira već
godinama, sigurno ste primijetili da to baš i nije jednostavno. Ako već
godinama imamo običaj popiti kavu prije doručka, trebat će nam neko vrijeme da
se naviknemo na promjenu u kojoj ćemo prvo doručkovati a tek potom popiti kavu.
Nije nemoguće, no isto tako je i prilično nerealno za očekivati da ćemo nakon
prvog puta odmah usvojiti novi obrazac.
Iz navike radimo puno stvari: zaključavamo vrata po izlasku iz stana, palimo svjetla na automobilu, zatvaramo vodu kada operemo ruke… Ali isto tako navika je i pospremiti tanjur za sobom, oprati posuđe, složiti krevet, brinuti o svojim obavezama. Radna navika koja se usvaja od najranije dobi. Kako to da onda nemaju svi 15-godišnjaci te radne navike? Odgovor na to pitanje imaju roditelji koji tih 15 godina sve čine umjesto djece.
Dobre navike ne nastaju same
Mogu razumjeti roditelje koji su sami imali teško djetinjstvo i stroge
roditelje i koji su željeli svoju djecu osloboditi obaveza, dopustiti im da
uživaju kako oni nikada nisu mogli. Mogu razumjeti roditelje u procesu rastave
braka ili samohrane roditelje koji pokušavaju djetetu smanjiti stres i pritom
čine sve kako bi ono bilo sretno. Međutim, ako dijete godinama nije imalo
obaveze, ako nikada nije moralo pospremiti krevet, oprati suđe ili posuditi knjigu
za lektiru (neovisno o razlozima) zašto bi ono odjednom to htjelo (ili znalo) u
starijoj dobi? Sa sigurnošću mogu reći da se nijedno dijete neće
samoinicijativno uhvatiti posla u starijoj dobi ako do tada nije steklo radne
navike i ako su do tada roditelji sve radili za njega. Godine same po sebi ne
znače ništa ako tijekom njih nismo ništa naučili. Drugim riječima, same godine
ne garantiraju da će primjerice
20-godišnjak znati oprati posuđe a 10-godišnjak neće. To ovisi o njegovom prijašnjem iskustvu i
stavu roditelja.
Sjećam se posjeta prijateljici koja je sa svojom trogodišnjom kćerkicom
spremala posuđe u stroj za pranje posuđa – ponos koji je u tom trenutku zasjao
na malom ličeku ne može se ni opisati.
Prijateljica mi je tada objasnila da se njezina kćerkica voli tako
igrati s njom: kada je mama pospremala kuću, malena je imala svoju igračku metlu
koju je vukla po podu; kada je mama slagala ormar i malena je s veseljem i
ponosom pomagala. Je li dijete od tri godine pomelo pod? Nije. Je li to isto
dijete dobro posložilo posuđe u stroj za pranje? Nije. Jesu li majice u ormaru
bile dobro posložene? Nisu. No to nije ni bila poanta. Majčin cilj nije bio da
njezino dijete odradi posao umjesto nje; cilj je bio da dijete kroz igru i
druženje stječe radne navike koje ne možemo usaditi na brzinu i odjednom. Za to
je potreban dobar primjer nas odraslih i vrijeme.
Što ranije krenemo – tim bolje
Rekla bi da nikada nije prerano (a ni prekasno) da se bavimo djetetom i
naučimo ga sve što želimo da usvoji. Dok će nam u mlađoj dobi biti
jednostavnije (dijete će vjerojatno s guštom i ponosom učiti kako se slaže
krevet i veseliti se malim ritualima čišćenja, kuhanja i slično), u starijoj
dobi se stvari malo kompliciraju. Da bi privolili našeg adolescenta da se
osamostali potrebno je osluškivati što je njemu važno, kakav je njegov tempo.
Primjerice, ako znamo da je naše dijete
jako motivirano da se jednog dana odseli od nas, tada mu i obaveze kao što su
kuhanje i pospremanje možemo prezentirati kao nešto u čemu će jednog dana
uživati u vlastitom domu. Rečenica poput “Pa sigurno nećeš visiti kod mame na
ručku svaki dan – to nije cool” itekako bi ga mogla nagnati da uzme stvari u
svoje ruke. Nadalje, čišćenje može biti i zabavno ako dozvolimo našem
adolescentu da pojača glazbu i usisava u ritmu omiljene pjesme. Naravno da se
stvari neće promijeniti preko noći i da ih neće prihvatiti s oduševljenjem –
no, ništa se ne usvaja preko noći.
Na kraju bih voljela reći svim roditeljima da ne vjerujem u pogreške – samo u povratne informacije koje dobivamo od okoline. Neka svoju djecu i godine do kojih su došli iskoriste kao povratnu informaciju koja će im dati odgovor na pitanje kako (ne) dalje.
