U gimnaziji bismo tijekom jedne školske godine ispisali nekoliko bilježnica iz matematike. Stranice ispunjene bilježnice nekako su krcale prilikom okretanja, kao kad se nagazi na suhe grančice, a pod prstima su se osjetila udubljenja od olovke ispunjena grafitom. Algebarski izrazi, jednadžbe s potencijama, logaritmi, trigonometrijske funkcije… ispisani tmurnom i blago svjetlucavom sivom nijanskom, gusto su obrasli preko stranica s kvadratićima. Mrlje od brisanja, svjedoci pokušaja i pogrešaka, ili krivo prepisanih zadaća, preko kojih su ponovno ispisivani romani brojeva, dodatno su omekšale nekada uštirkane stranice prazne bilježnice. Kad bi se jedna bilježnica iz matematike ispunila i kupila nova, osjećali bi se kao da nova bilježnica znači novi početak. ”Sad ću sve uredno zapisivati”, ”pisat ću sve zadaće”, ”redovitije ću vježbati”… Prazne stranice mogu se ispuniti ne samo novim znanjima, već i novim navikama, sad kad imamo novu praznu bilježnicu, s čvrstim stranicama i oštrim rubovima papira, imamo priliku za novi početak. Sad sve može biti bolje, pa čak i u matematici.
Na novu godinu, novih 365 stranica koje trebamo ispisati jednadžbama smijeha, tuge, ushićenosti, zasićenosti… algoritmima i logaritmima rada, odmora… nije loše gledati kao na novu bilježnicu iz matematike. Još je jedan vremenski ciklus iza nas, izbrazdan od udubljena ispunjenih grafitom. S nekim smo rezultatima životnih zadataka zadovoljni, s nekima nismo, za neke smo učili u zadnji tren, neki su bili jako teški, no ipak smo ih uspješno riješili, neke nismo riješili do kraja… I dobro je da je linearni tijek protjecanja pojava i događaja, koji volimo nazivati vrijeme – ako ono kao takva rijeka pojavnosti dovedenih u kronološki redoslijed uopće postoji – ”ispresijecan” točkama koje označuju novi početak. Potreban nam je osjećaj novog početka, kada se sve može resetirati. Kao kad nas ujutro zapuhne svježina dana, friškog, tek izvađenog iz pećnice, koji mirše na meko mliječno pecivo, a rumeni se zrak doima kao glina, glina koja se može oblikovati u bilo što. Jutro je puno mogućnosti, a na nama je kako ćemo dan iskoristiti. Nova godina je kao jedno veliko jutro, osjećaj svježine je intenzivniji, a komad gline koji možemo oblikovati u bilo što, još veći. To ne znači da treba raskinuti s onime što je bilo prije i stare bilježnice iz matematike baciti u smeće, već da nam svima prija na neki način početi iznova, sa svježijim planovima, poletom i snovima, s novom bilježnicom čije prazne, bijele stranice stoje poput platna, spremnog za nove jednadžbe… – umjetničke, matematičke, životne…, za nove zadatke s točnim i krivim rješenjima, za nove mrlje od brisanja koje su svjedoci pokušaja i pogrešaka, no prje svega, upornosti i truda.
Ovaj put, umjesto da pišete popis novogodišnjih odluka poput: prestat ću pušiti, više ću čitati… napišite svoju novogodišnju jednadžbu koja će biti vaš algoritam za iduću godinu.. Na kraju jednadžbe stavljamo rezultat, a u izrazu ispred znaka jednakosti pišemo potrebne ”sastojke”. Evo primjera:
Zašto je tu naveden X? Prvo, zato što je jednadžba jednadžba samo ako ima nepoznanicu, a drugo, zato što je to tajni sastojak kojeg tijekom godine tek trebamo dokučiti/ spoznati/ otkriti… kako bismo stigli do rezultata.
Možda zapravo i ne plutamo u rijeci pojavnosti dovedenih u kronološki redoslijed, u narodu zvanoj vremenom, koja se ulijeva tko zna gdje; vrijeme je možda kao pješčani sat. Kad iscuri jedna vremenska jedinica, u narodu zvana godina, samo ga okrećemo i krećemo ispočetka, a kako zrnca pijeska padaju u donju komoricu sata, kako se stranice udubljuju pod pritiskom grafitne olovke, troši se naša energija, svježina postaje sve ustajalija, i zato nam uvijek iznova treba osjećaj novog početka, novo prevrtanje pješčanog sata, nova bilježnica iz matematike.