“Nego… razmišljaš li ti o ispitima?”
Pitanje je presjeklo vedru atmosferu za nedjeljnim obiteljskim ručkom. Svi su zašutjeli, naćulili uši kao da će čuti neki novi, drukčiji odgovor nego inače. Ne bi se čak moglo reći da su se tako nečemu nadali, ali… bilo bi tako lijepo čuti nešto novo, nešto drukčije.
“Razmišljam, mama. Vjerujem da bih se na jesen mogla uhvatiti knjige i konačno to završiti”, lagala je više sebe nego mamu. Zna da od knjiga na jesen nema ništa. Fakultet joj je davno pao u životnim prioritetima na vrlo niske grane, ali još uvijek ne može odustati. Više nije sigurna da li zbog sebe ili zbog mame.
Nekoliko sekundi šutnje. Zveckanje tanjura. Onda opet mamin glas prereže tišinu:
“Ta tri ispita i diplomski stvarno bi mogla dati. Nije mi jasno da netko može doći skoro do kraja i onda samo tako stati.”
“Mama… znaš kako je bilo, znaš što me spriječilo…”
“Sve su to samo izgovori. I druge su žene znale ostati u drugom stanju, pa su završile fakultet. Pogledaj Mariju, njoj njeni ništa nisu mogli priuštiti. Studirala je i radila, bila gladna i završila fakultet. Sve u roku!”
“Znam, mama…”
“A ti? Sve si imala, sve što smo ti otac i ja mogli priuštiti. Žrtvovali smo se za to da se ti možeš školovati, odricali se od svojih usta, nismo ni automobil mogli imati, samo da bi ti mogla studirati. A što si ti radila? Kurvala se po Zagrebu!”
“Mama!” vrisnula je, pogledavši sina. Ovaj je samo zakolutao očima na način “… a boli te…” i nastavio žlicom grabiti juhu.
“Što, mama? Što mama?!? Da, to si radila!” I mami suze krenuše na oči. “Ja sam tu bila gladna, a vjerovala da ti učiš! A onaj te gad napumpao! Pa što onda ako te napumpao, mogla si to završiti, imati karijeru, bolji život nego tvoj otac i ja! Pa ti si nam, kćeri, jedinica, u tebe smo sve dali, polagali nade koje si ti iznevjerila. Ti, nitko drugi!”
Otac je zbunjeno pročistio grlo, pripremajući se da nešto kaže. “Danice, nemoj to više potezati, kako ti već nije previše…”, jedva je uspio prozboriti, znajući da je uzalud. Pravednički gnjev ispaćene, samožrtvovane majke sručio se na njega. “A što se ti javljaš? Koliko sam ti puta govorila da ideš provjeriti što nam kćer radi tamo, u velikom gradu? I jesi li otišao? Ne! ‘Trebamo imati povjerenje’, rekao si! Povjerenje”, izrugivala se, “Evo ti sad povjerenje! Kćer ti je blagajnica, a ne pravnica! Gimnaziju je završila, k’o da ništa nije završila! Da znaš”, zarežala je, “samo i jedino ti si kriv za to. Ja sam se trudila, ja sam znala da na nju treba paziti, to je tvoja vrela krv… ali bolila je tebe ona stvar, nije ti se dalo micati guzicu odavdje u Zagreb, to je bilo, a ne povjerenje!”
Niz lice su joj suze curile u potocima. Uvijek iste suze, suze zbog neispunjenih želja i ambicija. Suze boli i žala za nezavršenim fakultetom, za nekim boljim životom svoje kćeri koji nikada nije došao. Suze zbog srama koji je osjećala svaki put kada bi susjedi i rođaci spominjali nekoga tko je “velike škole završio”.
I njenoj kćeri se pogled zamaglio od suza. Bile su to drukčije suze. Suze krivice jer nije dobra kćer svojoj mami. U njoj je plakala ona ista djevojčica koja je u drugom osnovne donijela kući jedinicu, koju je majka tada natjerala da kleči u kutu. Nebrojeno se puta zarekla da će biti dobra djevojčica i da više nikada neće tako naljutiti mamu. Ali ljutila ju je uvijek i iznova, kad to nije željela ni očekivala. I sada, četrnaest godina od zadnjeg odlaska iz zgrade fakulteta, još je uvijek zločesta djevojčica.
Svaki je vikend na nedjeljnom ručku zločesta djevojčica. I sljedeći će vikend opet doći. I opet će to biti.
Iako se nisam mogla poistovjetiti s djevojčicom/ženom iz priče u konkretnom kontekstu i sama sam u životu imala odnose u kojima sam osjećala da nisam dovoljno dobra, da ne ispunjavam kriterije druge osobe. Što god bi napravila/rekla/predložila, nikada nije rezultiralo pohvalom druge osobe. Uvijek je to moglo bolje ili drugačije. Stan koji sam uredila mogao je imati više boja – ovako je sve premonotono (iako se meni baš tako sviđa); kako sam se ošišala – pa moglo je to biti malo drastičnije, ne moram uvijek isto (iako ja ne volim drastično); haljina koju sam kupila je ok ali bilo bi bolje da je boje pudera (iako tu boju nikako ne volim), itd, itd… Prilično frustrirajuće, zar ne?
Zašto se to događa? Zašto se ponekad nađemo u odnosu u kojemu druga strana ima očekivanja od nas koja nikada nećemo moći ispuniti?
Kada se radi o obiteljskim odnosima kao što je u priči, tada ova „igra“ počinje još u djetinjstvu. Roditelj uslijed vlastitih neostvarenih želja i ambicija ima iste za svoje dijete. Čvrsto vjeruje da ako njegovo dijete „promijeni povijest“ da će živjeti sretnijim i ispunjenijim životom nego što on živi. Pri tome taj roditelj uopće ne uvažava djetetove osobine, interese, želje. Iako možda dijete pokazuje veliki interes za kuhanjem i izražava želju da jednog dana bude vrhunski kuhar, roditelj tu ideju reže u korijenu i u startu dijete usmjerava na diplomu pravnika. Čak i ako dijete ne voli dugo vremena provoditi nad knjigom, učenje napamet mu je noćna mora, roditelj ga i dalje vidi kao pravnika. Dijete će biti pravnik baš kako je roditelj trebao: ali zbog okolnosti i nedostatka podrške i sredstva nije uspio. Njegovo dijete će imati svu podršku svijetu da postane pravnik. Samo… ta podrška zapravo nije podrška.
Ako podržavamo drugo biće da bude ono što mi želimo da bude – bez obzira radi li se o djetetu, partneru, prijatelju – zapravo ga uopće ne podržavamo. Jedina poruka koju pri tome šaljemo jest da takav kakav jest nama ne valja i da tek kada učini određene promjene u životu ćemo ga prihvatiti. Možda. Dok god živi tako kako živi i čini to što čini, mi ćemo osuđivati. I smatrati da znamo bolje od te osobe što njoj treba da bude sretna. I ako još vlastitu sreću vežemo uz postupke i odluke te osobe, breme na njenim plećima je veće a naša situacija bezizlaznija. Ako sreća jednog roditelja doista ovisi o tome hoće li njegovo dijete završiti pravo – nije li to zaista apsurd? Čak i u situaciji kada ni samo dijete svoju sreću ne vidi u toj diplomi? Ako je pritisak na partneru da smo mi nesretni zato jer ne radi u velikoj korporativnoj firmi i nema debeli bankovni račun – nismo li svu odgovornost za svoj život prebacili na drugu osobu? Tko kaže da će naš partner biti sretan u velikoj korporativnoj firmi? Što ako je on zadovoljan u maloj, s nižom plaćom i dobrim međuljudskim odnosima? Zašto smo toliko uvjereni da znamo što je dobro za drugu osobu?
Iz nekih odnosa možemo izaći. Ako nam nije ugodno stalno slušati kritike i „savjete“ što bi trebali drugačije (koje ni ne tražimo jer smo ok s tim kako nam je), tada se zaista trebamo zapitati ima li taj odnos smisla. Uvijek možemo reći nekome što nas smeta – no ako taj netko i dalje nastavi po dobro utabanim obrascima ponašanja, tada umjetno održavanje odnosa zaista ne vodi nikamo. Niti ćemo biti sretni mi niti osoba koja je u takvom odnosu s nama.
U konačnici, vjerujem da je dobar način da se osnažimo taj da se okružimo ljudima koji će nas zaista podržavati, veseliti se zbog nas, pružiti utjehu kada nam je teško. To ne mora biti netko iz obitelji, čak ne mora biti ni više ljudi. Nekada je dovoljna jedna osoba koja će biti uz nas, koja će nam u pravom trenutku reći „Možeš ti to: nisi sam/a“. Osoba za koju znamo da nas neće osuđivati ili očekivati da mijenjamo svoje stavove i uvjerenja čak i kada su dijametralno suprotna od njezinih. Za takvu osobu treba napraviti mjesta u životu. Treba odlučiti sebe ponjegovati kroz stvaranje odnosa s ljudima koji će biti njegujući prema nama. Jer, kritizirati se znamo i sami. Zar ne?
