Dragi Djedice,
pišem ti prvi put, nije važno odakle, mjesto je nebitno, no vrijeme je zanimljivo. Moje ti pismo dolazi iz jednog ludog okićenog vremena obavijenog božićnim lampicama koje je, iako zna da nisi stvaran, počelo tiho prosvjedovati protiv tvoje nestvarnosti. Kazaljke pokazuju rane jutarnje sate, to zvuči više poetski pa sam tako napisala, no istina je da sat na laptopu pokazuje 6.45. Maglovito je jutro. Jedna ravna, pravilna magličasta traka presjekla je oštar zrak i izgleda kao rub tvoje kape. Kao da je nataknuta na vrh susjednog brda, nevidljiva, samo se rub naslanja na padine osute kućama. Drveće je ogrnulo zimske kapute satkane od kristalića što bljeskaju na zimskoj svjetlosti plavičastog jutra, djeluje kao da su pahuljice snijega gusto načičkane po njegovim granama. ”Is the most wonderful time of the year…” tiho se čuje u pozadini, za miris kolača još je rano, no zbog cijele impresije osjećam miris rastopljenog maslaca i šećera u prahu.
Mnogi ti zamjeraju što glumiš u reklami za Coca-Colu. ,,Komercijalizacija blagdanskih vrijednosti”, ,,bit Božića je u nečemu drugome”, govore ovako i tako dalje. Božićno je vrijeme idealno za popovanje o pravim vrijednostima koje se ne žive ostatak godine. Meni si super u toj reklami, točno sam te takvog zamišljala kako hraniš sobove na Sjevernom polu. Ovo nije pismo s popisom želja, već s popisom teza o tome zašto nije loše djeci govoriti da im ti donosiš poklone.
teza#1
Ti si kao neka inicijacija u kritičko mišljenje. Prva sumnja, prva skeptična misao malog nevinog djeteta o Svetočnosti, Sveistinitosti i Nepogrešivosti roditeljskog autoriteta za temu ima tvoje postojanje. ,,Donosi li mi zbilja Djed Božićnjak poklone, hm… malo mi je to čudno… starčić koji nebom juri u saonicama i spušta se niz dimnjak, a imamo samo radijatore… hm. Nekako mi je sve to malo sumnjivo, bilo bi logičnije da mama i tata poklone kupuju u dućanima, jer ako sve donese Djed Božićnjak, gdje završavaju sve one silne igračke što se nude na reklamama?!” Ti si prvi brusni kamen u dugom razvojnom procesu brušenja kritičkog mišljenja. Mili, pastelni dječji um, stanište žirafica, maslačaka, jednoroga i vrtuljaka započinje preispitivati istinitost onoga što mu autoritet govori. I to je veoma bitno. Cilj odgoja je razvoj slobodnomislećih pojedinaca koji samostalno prosuđuju i donose zaključke, što implicira sumnju u gotova objašnjenja i ”neupitne istine”. Ukoliko ne potičemo kritičko mišljenje i ne dopuštamo djetetu da sumnja u naše teze, teorije i ideologije, odgajat ćemo poslušnike koji jednoga dana, kada odrastu, možda više neće vjerovati u tebe, ali će zato vjerovati u puno gore i malignije mitove. Vidiš, tvoja nestvarnost je prvi poticaj jednog pozitivnog misaonog bunta spram autoriteta, stoga si važan jednako kao i prvi poljubac ili prvo pijanstvo.
teza#2
Ti, i sve vezano uz tebe, je jedna predivna bajka u kojoj želimo živjeti nekoliko tjedana u godini. Pomažeš u stvaranju fantazije, čudesnog zimskog svijeta osvijetljenog lampicama i umotanog vrpcama, s mirisom kobasica i kuhanog vina, punog kapa s coflekima, marcipana i mrvica od čokolade. I nema veze što tada potrošimo više struje. Domovi, ulice, dvorane, dućani, trgovi… sve se pretvara u predstavu. A predstave, rituali i doživljaji moćna su odgojna i obrazovna sredstva. Ne kažem to ja, kaže Hartmut von Hentig, a ja se slažem. Davanje značaja i vrijednosti pojedinim trenucima, njihovo slavljenje kroz igru, druženje i običaje, je svojevrsno doživljajno obrazovanje; obrazuje nas i odgaja doživljaj zajedništva, igre i rituala, a lampice, pokloni, šarene vrpce i kolači su scenografija, kostimi i rekviziti koji pomažu u postavljanju predstave. Ti si važan dio predstave, jedne od mnogih, koje odgajaju onaj zaigrani dio čovjeka – homo ludensa. Da se tebe ukine, trebalo bi ukinuti i sve druge izmišljene likove: uskršnjeg zeca, Disneyeve princeze, Zagora i Spidermana… što bi ostalo kad bi pomeli svu imaginaciju? Razum. Dosada. Razum je možda mudar i treba ga slušati, no ne zna se zabavljati, ne zna stvarati čaroliju. To znaju samo osjećaji.
teza #3
Govoreći djeci da im poklone donosi Djed Božićnjak, učimo ih da postoje velike i malene laži. One zlonamjerne, pakosne i prefrigane, te one nevine i bezazlene. Da, da, odrasli, htjeli ili ne htjeli to priznati, svojim vlastitim primjerom poučavaju klasifikaciju laži. ,,Lagati se ne smije ni u kojem obliku!; Ja sam moralna vertikala veća od Mont Everesta, stoga ne lažem ni-ka-da! (osim sada); Učiti djecu lagati, bože sačuvaj!”
Gdje bi ovaj svijet stigao kad bi svi po njemu hodali govoreći istinu, samo istinu i ništa osim istine?! (Zagovornici radiklane istine možda misle da bi stigao do samog Platonovog svijeta ideja – objektivnih istina.) Laganjem ponekad činimo svijet ljepšim, nasmiješenijim i toplijim. Baka je unuci poklonila šal koji joj je isplela, unuci se šal ne sviđa, no baki će oduševljeno zahvaliti na poklonu. Dječak je nacrtao mrlju i mami ponosno pokazuje svog dupina. Bi li bolje bilo da mama kaže da ne vidi nikakvog dupina, vjerojatno od izlijeva nafte u moru, ili da se divi crtežu? Hoće li ovaj fiktivni dječak (a svi smo mi bili ovaj dječak) zbog ove laži izrasti u okorijelog zločinca koji ne razlikuje dobro od zla? Neke su laži blaga iskrivljavanja istine, motivirana time da nekoga ne povrijedimo ili da mu damo podršku. Vidiš, Djedice, ti si jedna takva slatka mala laž s mirisom cimeta, dio si pouke o hijerarhiji laži, dio priče o dobrim i lošim lažima.
Znaš, Djedice, netko će reći da su ovo samo teze u tvoju obranu. I to je točno. No, sve je teza. Opet, to ne kažem ja, kaže Jean-François Lyotard, a ja se slažem. Čak i ono što smatramo inkarnacijom egzaktnosti, poput fizike, počiva na cijelom nizu pretpostavki. Ovo me saznanje neugodno šokiralo jer čovjek ipak voli neku izvjesnost. I da je sve teza je teza. Možda je Zemlja kuglica na nekom velikom boru, ili mi kao Tkograđani živimo u pahulji nošenoj nekim svemirskim vjetrom, a možda je sve kako i mislimo da je. A možda smo cuflek na tvojoj kapi.