Kada djeca odu, u njihovoj će kući zavladati tišina.
Jer… već dugo, godinama, govore samo djeci i o djeci. Djeca su njihova ljubav, njihovo blago, njihov smisao. Sve što čine, čine za djecu. Ili barem tako žele vjerovati. U toj brizi i požrtvovnosti za njih našli su opravdanje vlastitog zajedništva, djeca su ih sve ove godine zadržala zajedno.
Gledajući u djecu ne gledaju jedno drugo. I to je dobro. Ne vide koliko su se promijenili, ne vide da više nisu ono dvoje s početka priče započete prije više od dvadeset godina, dvoje koji se vole, koji rastu zajedno, sigurni u ljubav do kraja života.
Ona se zaljubila u sina čim se rodio. Za nju je postao cijeli svijet, oči i osmjeh, raširene ručice bile su dovoljne da joj više nikakav smisao života nije bio potreban. On nije tako osjećao. Stidio se vlastitog osjećaja odbačenosti, nije ga nikada nikome priznao, pa ni njoj, u strahu da ne shvati koliko je nezreo, koliko nije spreman na obiteljske obaveze. Barem je tako tumačio svoj osjećaj usamljenosti, izdvojenosti. Ona i sin imali su neki svoj život, svoj odnos, svoje razumijevanje u koje se on, sa svojom neuzvraćenom željom prema njoj, nije uklapao.
Odlučio je promijeniti se. Postati zreliji, postati pravi suprug i otac. Ljubav prema sinu sve je više dolazila do izražaja kako je potiskivao tugu zbog neuzvraćene želje. Znao je da nikada neće moći biti roditelj kao ona, ali trudio se da bude tu i da bude sretan. I bivao je sve sretniji kako je žudnja prema igri, prema zagrljaju i užitku u njemu gasnula. Bio je ponosan na sebe, na svoju zrelost, na to što je postao ono što od njega svi očekuju – zreo muž i dobar tata.
Rođenje kćerke dočekao je potpuno drukčije, potpuno spreman. Osjećaji su bili potpuno drukčiji, nikada nije doživio sretnija jutra nego kad je ranom zorom držao njeno malo tijelo na svojim grudima, a ona je spavala, umirena otkucajima njegovog srca. Ništa mu više u životu nije bilo potrebno.
Sada je znao da je dostigao razinu svoje žene: Kao i ona, kad bi morao birati hoće li učiniti sretnijom nju ili dijete, uvijek bi odabrao dijete. Djeca su postala ljubav, djeca su postala briga, djeca su postala smisao života. Za oboje.
Prolazile su godine. Povremeno bi u njima zaiskrila želja za promjenom, sjećanje na neke stare dane, ali nikad istovremeno. Kad bi on trebao njen dodir, pogled i želju, ona je bila umorna. Kad bi ona zatrebala njegov osmijeh, pažnju i strast, on nije imao vremena. A bol zbog odbijanja uvijek bi smanjio dječji zagrljaj. Djeca nikada nisu odbila ni mamu ni tatu. S vremenom su sve rjeđe tražili jedno od drugog ono što nisu bili spremni dati, zadovoljni time što imaju pored sebe nekoga tko je dobar drugi roditelj njihovoj djeci.
Sada su djeca odrasla. Sin studira, kaže da jedva čeka da se zaposli i da ode. Mlad je, ne zna što ga još čeka… nju svako spominjanje njegovog odlaska reže poput noža, ali šuti, svjesna da je to još jedna žrtva koju mora podnijeti za svoje dijete. Kćer je već par godina sretna, zaljubljena… njega jeza prolazi kad pomisli na nekog nezrelog balavca koji će tako olako… ne, ne želi ni misliti o tome.
Ne pričaju o tome. Zid koji su izgradili međusobnim odbijanjima previše je visok da bi jedno drugom povjerili svoje boli i strahove. Nakon toliko godina dva su stranca koji imaju zajednički cilj, podizanje svoje djece.
Što će biti kad tog cilja nestane?
Ništa. Živjet će dalje, zajedno a sami, nastojeći i dalje brinuti o djeci, čak i kada njima ta briga postane napor i tlaka. Do kraja života vjerovat će da su djeca jedina sreća i radost života, tužni i nesretni što je tih dvadesetak godina, samo četvrtina njihovog života, tako brzo prošla.
Mnogi roditelji vole reći kako su im djeca smisao života. Dio njih bi snažno reagirao na pojedinca koji ima dijete i drzne se izjaviti da mu dijete nije smisao života – da jest izvor sreće i veselja, da je dalo novu dimenziju njegovu životu no da nikako nije jedini izvor sreće u njegovu životu niti glavni smisao. Možda biste i sami pomislili kako je taj pojedinac sebičan i kako zapravo ne voli svoje dijete. No, je li to zaista tako? Možete li samo na trenutak dozvoliti kritičaru u sebi da u startu ne osudi tog pojedinca i ne veliča sve one koje u djeci vide glavnu svrhu svog postojanja?
Dijete u fokusu
Kada se dijete rodi, posve je normalno da su u početku roditelji u potpunosti usmjereni na dijete. To malo biće u prvim danima života zahtjeva konstantnu brigu. Trenuci odmora su vrlo rijetki i dolaze na rate. I stoga nije neobično da u tim danima roditelji zapuste partnerski odnos. Taj odnos i dalje postoji – zbog tog odnosa dijete je i nastalo – no dolaskom djeteta u fokusu je roditeljski odnos.
Dijete iz dana u dan raste, trenuci odmora su ipak malo češći a i rutina pomaže da “roditeljski posao” postaje manje zahtjevan. No, ono što je možda prestalo biti rutinom jest rad na partnerskom odnosu. Ljudi se mogu toliko posvetiti djetetu – svom smislu života – da partner postaje samo suučesnik u brizi oko djeteta. Postaje osoba s kojom dijelimo obaveze, kojoj dajemo zadatke i chekiramo jesu li isti izvršeni ili ne. Više ga ne gledamo kao svog životnog suputnika s kojim dijelimo dobro i loše, s kojim smo se nekada smijali, zabavljali, bili intimni… On je sada poput najamnog radnika koji je tu da izvršava svoje obaveze. Zvuči grozno, zar ne? Malo po malo, to grozno se uvuče u naš život. Uvuče se jer smo mi to dopustili. Jer smo cijeli svoj život usmjerili na jedno malo biće i na njegova pleća stavili veliku odgovornost – da bude odgovorno za našu sreću.
Veliko breme na malim plećima
Zašto je to teret za dijete? Zamislite da netko vama kaže da ste vi jedini razlog zašto on živi. Da bez vas njegov život nema smisla. Bi li vas to zaplašilo? Biste li bili u konstantnom strahu da tu osobu ne razočarate? Da ne učinite nešto zbog čega će ona patiti i izgubiti smisao života? Vjerujem da bi. Koliko god možda na prvu lijepo zvučalo da smo nečiji smisao života, na drugu i treću doći ćemo do toga da je to prevelika odgovornost za nas. Da bi možda ipak više voljeli da sreća te osobe ne ovisi toliko o nama i da nije u našim rukama. Zar ne?
Takva poruka poslana djeci još teže pada i može utjecati na cijeli tok njihova života – i to ne u dobrom smjeru. Takvo dijete nikada nije slobodno. Ono je vječno u strahu od toga da ne razočara svog roditelja, da mu nehotice ne učini nešto nažao. I tako iz najbolje namjere, ni roditelj ni dijete ne žive onako kako bi mogli. Onako kako bi mogli da se taj roditelj posvetio građenju vlastite sreće i dao djetetu slobodu da samo izgradi svoju.
Nemojte biti samo roditelj
Zato je važno da roditelji nakon dolaska djeteta ne zaborave da nisu samo roditelji. Uloga roditelja sigurno utječe na sve druge uloge u njihovu životu, no oni i dalje imaju i te druge uloge. Jedna od njih je partnerska. I na njoj zaista treba raditi jer se neće održavati sama od sebe – ništa se ne održava samo od sebe. Ako imate doma biljku i ne zalijevate je, uvenut će je. Uvenut će i partnerski odnos kojemu se ne posvećujemo. A samo ga treba malo zaliti – reći toplu riječ, odvojiti zajedničko vrijeme, zagrliti…
Djeca kad tad – ako smo sve odradili kako treba – odu od kuće. I tada se postavlja pitanje – želimo li tada nastaviti živjeti s najamnim radnikom koji više nema funkciju i u sebi patiti jer nas je naš smisao života napustio ili želimo pored sebe imati osobu s kojom ćemo nastaviti dijeliti i graditi sreću?
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog, voditeljica programa Roditelj za 21. stoljeće