Kad se to dogodilo?
Kad je nestala ljubav?
Gleda ga kako živo gestikulira dok priča. Na večeri su kod prijatelja, kao svake subote, poslije će zaigrati remi… jedan od ustaljenih rituala njihovog braka. Ona se smješka, povremeno izusti neku opasku, ali misli su joj drugdje, u mislima je sama sa sobom. Ponekad se osjeti ovako sama i u najvećoj gužvi, osjeti kao da svoj život gleda negdje izvana, kao da se radi o drugoj osobi i da na tren, barem na tren može cijeli tijek života pogledati objektivno. I uvijek ju pogled na vlastiti život iznova ispuni čuđenjem… kako se našla tu gdje je? Tko je ovaj čovjek pored nje?
Kad se njihov brak pretvorio u niz sitnih rituala? Kad je nastupio tren kada je trebala vrisnuti i reći “ne, stani, ne gubi mi se… ne nestaj…”?
Je li to bilo onda kad je prvi put osjetila dosadu na kampiranju? Njih dvoje bez djece, spojeni blagdani i vikend, nekoliko dana u Crikvenici… a ona se pita što će raditi sami tih nekoliko dana?
A nekada davno… žudila bi za dodirom mora, njegovog tijela… i šatorom koji prekriva noć…
Ili je to bilo onda kad joj je postalo svejedno kad njemu pobjegne pogled za bokovima koji se njišu ulicom? Nekad ju je to izluđivalo, a onda je počela slijegati ramenima… muškarci ionako sline za drugim ženama, nije ni on ništa drugačiji… Bilo joj je drago da se smirila, bila je ponosna što više nije ljubomorna.
Što joj je svejedno.
Je li trenutak za paniku bio kad joj se prvi put nije javio sa službenog puta da joj šaptom poželi laku noć? Koliko se puta taj razgovor pretvarao u vruću igru mašte i promuklih glasova punih želje… da bi polako riječi postajale sve uobičajenije, još uvijek nježne, ali bez strasti. Pitala se uvijek… zar mu više to nije potrebno, zar ne uživa? A možda se i on to pita za nju?
Zatim su se riječi pretvorile u pozdrav. Pa je na kraju telefon prestao zvoniti, ostavljajući je samu u krevetu.
Kad je bio pravi trenutak da grčevito zgrabi ljubav i ne da joj da pobjegne? Kako je to ljubav iscurila poput pijeska među prstima?
Uvijek kada je primijetila da vatra gasne pomislila je da bi ju možda i on mogao raspiriti. Ili se zavaravala da taj tinjajući plamen i nije baš tako mali. Ili da joj je i tako prevruće, da joj plamen ne treba.
A sada je hladno. Studen se uvukla među njih, a oni nemaju volje da se zagriju zagrljajem.
Svatko u svom kutu drhti sam.
Kada zaljubljenost prođe
Postoje različite teorije o tome koliko dugo zaljubljenost traje no sve su suglasne s jednom konstatacijom – zaljubljenost uvijek prođe. Kada zaljubljenost prođe onda partnera vidimo takvim kakav zaista jest, sa svim njegovim vrlinama i manama i u tom trenutku odlučujemo želimo li s tom osobom ostati ili ne. Onda odnos, ukoliko opstane jer smo zaključili da nam partner paše, ima dobru perspektivu da se pretvori u ljubav i međusobno poštovanje.
No, ni ljubav ni međusobno poštovanje ne mogu se održavati sami. Ni naša želja da taj odnos s godinama ne postane sličniji bratskom nije dovoljna da zadržimo strast. Da bi sve to imali: i ljubav i strast i međusobno poštovanje, na odnosu trebamo raditi. Kao što ni besprijekorno čista kuća neće ostati čista ako je ne održavamo, neće niti odnos sam sebe održavati. Čak ni ako osobu volimo.
Kako je to moguće? Ako ste se prepoznali u ovoj priči tada vam je jasno koliko je krhka strast koju osjećamo prema partneru nakon dugo vremena. Gotovo je nemoguće osjetiti onu istu strast s početka veze kada smo bili zaljubljeni i zaslijepljeni. Strast koju osjećamo nakon 10 godina veze ne može biti ista – ali je može biti. Može je biti samo ako se i dalje trudimo održati je kroz sitne znakove pažnje, kroz male ali značajne iskaze ljubavi, ne podrazumijevajući da partner zna da nam je stalo do njega. Ako svega toga nema, vrlo lako nestaje i posljednji plamičak strasti.
Ne čekajte partnera
Uvijek možemo čekati i očekivati da će partner poduzeti određene korake da rasplamsa našu vezu. No, ako vidite da brod kojim plovite nema kormilara i da juri ususret obali, biste li i dalje čekali da netko drugi na brodu preuzme kormilo ili biste ga se sami uhvatili? I u vezi imate izbora: možete čekati da netko drugi preuzme stvari u svoje ruke ili to možete učiniti sami. To nije pitanje ega, već vaše zajedničke budućnosti.
Iako ste uvjereni da vaš partner zna da ga volite, pošaljite mu poruku tijekom dana i recite mu da ga volite. Kada idete u dućan po kruh, dodajte u košaru i njegovu omiljenu čokoladu. Zagrlite ga bez razloga. Sjetite se zašto ga volite i zbog kojih kvaliteta ste baš njega izabrali. To nisu velike stvari ali su velike za vaš odnos.
Budite radoznali
Jedan od najvećih ubojica ljubavi jest nestanak interesa za svog partnera. Vrlo često to se događa jer mislimo da sve o njemu znamo, da ga poznajemo “u dušu”.
Robert Waldinger, profesor psihijatrije, napravio je istraživanje u kojemu je parovima pokazivao snimke njihove svađe. Nakon snimke svaku je osobu pitao što misli da je njegov/njen partner mislio tijekom svađe.
Rezultat je bio iznenađujući: Što su dulje bili zajedno, parovi su imali lošije procjene svojih partnera. Razlog je bio taj što nisu puno ni razmišljali ni slušali što partner govori – pretpostavljali su da unaprijed znaju.
Ono što ljubav održava na životu jest razumijevanje da partnera u stvari ne poznajemo u potpunosti. Partneri bi trebali održavati radoznalost i istraživati jedno drugo. Osim što vode računa da budu zajedno, partneri bi trebali provesti dovoljno vremena odvojeno kako bi skupili odvojena iskustva koja onda mogu podijeliti jedan s drugim.
Veze nisu uvijek lake jer nisu predviđene da traju samo u dobru. Predviđene su i da traju tijekom nevera. No nevera u ovom slučaju neće proći ako samo sjednemo i čekamo da prođe. Ova će proći isključivo ako se angažiramo.
