Svako razdoblje, pa i svako područje ljudskog djelovanja, ima svoj lov na vještice. Nekoga tko (ili nešto što) je kriv za negativne pojave, nedovoljne rezultate, slabe sjetve, itd… U obrazovanju su to udžbenici. Ovim se suvremenim vješticama predbacuje da su preopširni, pretrpani nepotrebnim podacima, pretjerano komplicirani, teško razumljivi…. i zato su krivi za slobodan pad razumijevanja pročitanog sadržaja, srozavanje kvalitete znanja i epidemiju kroničnog umora akumuliranog u kapcima učenika koji se bore s udžbenicima koji kao da su pisani s namjerom da onaj tko čita ispusti dušu nad rečeničnim petljama i teškim riječima ispunjenim semantičkim olovom. Opća lamentacija prisutna u zvučnom prostoru, koja već lagano probija zvučni zid, prigovara i kategorički tvrdi da su udžbenici preteški.
Glavni točke optužnice su sljedeće: (1) podataka je previše, (2) puno toga je nepotrebno, odnosno, djeci te informacije nikada neće trebati, (3) rečenice su prekomplicirano sročene, (4) ima premalo slika, (5) djeci nisu dovoljno zanimljivi i motivirajući za učenje.
Je li rješenje usitinu sve pojednostaviti i pretvoriti udžbenike u pladnjeve sa serviranim ”znanjem”? Pišem znanje pod navodnike jer ono ne može doći u gotovom obliku kao proizvod kojeg će potrošač (učenik) samo konzumirati, znanje je autonomni konstrukt i nastaje kao posljedica samostalnog misaonog rada. Kakve bi to posljedice imalo za intelektualni razvoj učenika? Kada bi se tekst simlipificirao, a sadržaj reducirao, učenici ne bi trebali razmišljati o tome što je bitno, kako to sažeti i prepričati, ne bi trebali povezivati, inducirati i deducirati – što su sve misaoni procesi koji se odvijaju u njihovim glavama dok, čitajući tekst, grade znanje. Prejednostavni udžbenici u kojima je korpus informacija smanjen, u kojima je sve lijepo raščlanjeno, u natuknicama, podebljano, i koji animiraju dječju pažnju s brdom specijalnih efekata, ne bi poticali aktivno korištenje mozga, jer za tim ne bi bilo potrebe. Svrha školovanja nije samo stjecanje znanja, već i razvoj misaonih sposobnosti. Za djecu je dobro da udžbenici dolaze u sirovom izdanju, a ne kao gotov proizvod. Sirovinu treba umom preraditi, pri čemu se sam um razvija i postaje sve oštrije oruđe za obradu novih sirovina.
Naša četiri savjeta
Evo četiri savjeta kako učiti i koristiti udžbenike:
- Prebaciti prekidač s off na on – prilikom učenja moramo zauzeti aktivan stav, to znači da moramo razmišljati i truditi se shvatiti, umjesto da pasivno memoriramo pročitano. To također znači da nas čeka misaono oranje koje na trenutke može biti i teško, no u konačnici ćemo biti zadovoljni jer ćemo zbilja
- Nema zaobilaženja prepreka – kad naiđemo na ”prepreku”, tj. na nešto što nam nije odmah jasno, ne bismo trebali samo zaobići i ignorirati tu nepoznanicu, već je pokušati shvatiti. Tu je ključan stav! Ako vjerujemo da su za razumijevanje presudni naš trud i dovoljan broj pokušaja, onda ćemo i shvatiti to što čitamo. Ako smatramo da je sadržaj koji čitamo pretežak, znači da smo odmah odustali i ostat ćemo uskraćeni za neku novu spoznaju.
- Grupiranje – u učenju pomaže ako lekciju podijelimo na veće i manje grupe. Usvajanje manjih podataka lakše je ako ih možemo pridružiti većoj grupi. Naslovi i podnaslovi lekcija mogu nam pomoći u imenovanju grupa. Pitanja ispod lekcije također znaju biti od pomoći u organizaciji teksta i stvaranju grupa.
- Postavljanje pitanja – tijekom čitanja možemo postavljati puno pitanja vezanih uz lekciju kako bismo si je bolje razjasnili. U tome nam mogu pomoći ove riječi: što, gdje, tko, kada, kako, zašto, objasni, opiši, usporedi…
Naučimo koristiti udžbenike
Udžbenike treba naučiti koristiti, to uključuje čitanje s razumijevanjem, sažimanje, prepričavanje, povezivanje…; nakon što se svladaju ove vještine, udžbenici će prestati biti takvi vampiri koji ispijaju energiju i vrijeme maloj djeci, a kor s repertoarom općih lamentacija morat će potražiti druge vještice.
Sve treba naučiti koristiti, i računalo, i mobitel, auto… Nikada nećemo reći da je auto komplicirano zlo jer ga ne znamo voziti prije nego smo upisali autoškolu, dakle prije nego smo ga naučili koristiti. Štoviše, reći ćemo da npr. ne znamo voziti, kositi, raditi u Photoshopu, plivati… jer to nismo naučili. Zašto onda demoniziramo udžbenike i ne tretiramo ih jednako, zašto ne uvažavamo činjenicu da i njih, kao i sve ostale, treba naučiti upotrebljavati. Dobar udžbenik, kao i roditelj, ne može djeci biti prijatelj, on mora postaviti neke zahtjeve i imati određena očekivanja, kako bi se potaknuo i suportirao razvoj; dobar udžbenik je onaj koji od djece zahtjeva primjeren misaoni angažman, a ne onaj koji ih samo zabavlja i ništa od njih ne traži.