Postati psihoterapeut ne znači samo savladati gomilu znanja o psihoterapiji. Tijekom školovanja za psihoterapeuta edukanti psihoterapije i sami prolaze kroz psihoterapiju. To je nužno kako budući psihoterapeut ne bi na klijenta nesvjesno prenosio svoje strahove, uvjerenja i zabrane. Naravno, psihoterapija znači i promjenu osobnosti, ponekad vrlo duboku. Pročitajte promišljanja Petre Siladi Fitzi, naše edukantice psihoterapije u superviziji, o promjenama s kojima se suočila tijekom psihoterapije.
Odakle nam hrabrost za promjenu?
Kažu da hrabrost nije odsutnost straha već djelovanje unatoč strahu.
Kada se želimo promijeniti često smatramo da ćemo već sutra biti novi ljudi…već ćemo se za par dana osjećati drugačije…naši odnosi s drugima iz temelja će se promijeniti već za mjesec dana. Pritom ćemo se osjećati smireno i nećemo gledati za onim što ostavljamo iza sebe.
Je li to baš tako?
Kada želimo nešto bolje za sebe, a stremimo nekoj idealnoj slici, desit će se jedno od ove dvije stvari:
Ili ćemo unaprijed odustati jer smo shvatili da idealno ne postoji (pa čemu onda uopće trud?) ili ćemo se krenuti mijenjati, uvidjeti da promjena nije bezbolna i vratit ćemo se natrag od kud smo i krenuli. U oba slučaja svi će nam planovi u tom smislu propasti.
Odakle onda nekim ljudima hrabrost za promjenu?
Sjećam se početaka svoje psihoterapije. Golemog straha pred svime što ću osvijestiti i svega s čim ću se suočiti…emocija kojih nisam bila svjesna: ljutnja, bijes, strah, tuga, razočaranost, rezigniranost…ponekad su se javljale pojedinačno a ponekad sve odjednom. U najmanju ruku sve to skupa nije bilo bezbolno. Bilo je trenutaka kada sam imala neodoljiv poriv odustati od svega…dići ruke i vratiti se na staro…jer je tako lakše, jer manje boli, jer je manje strašno…jer promjenom gubim neke ljude, snove, vizije…
Što me u tim trenucima tjeralo naprijed?
Spoznaja da promjenom na bolje čovjek neke stvari gubi ali puno toga i dobiva. Spoznaja da koračajući stazom promjene smijem osjećati strah a svejedno nastaviti dalje. Spoznaja da promjenom neću imati savršen život ali će on biti kvalitetniji i meni će biti lakše. Spoznaja da nešto staro ipak mora umrijeti kako bi se rodilo nešto novo.
Da sam u glavi imala idealnu sliku promjene odustala bih na prvom koraku…odustala bih i da sam strah prepoznala kao slabost. A danas ne bih bila tu gdje jesam. Tu gdje mi je dobro, gdje je lakše i gdje su odnosi kvalitetniji.
Eto, toga su svjesni ljudi koji imaju hrabrost za promjenu.
Ne postoji idealan život.
Ne postoje bezbolne promjene.
Smijete osjećati strah.
Smije vam biti teško zbog svega što ostavljate iza sebe.
Smije vam se srce kidati zbog ljudi koje gubite.
Ali samo koračajte dalje…korak po korak…i otkrit ćete da ste hrabriji nego što mislite.
Petra Siladi Fitzi, edukantica psihoterapije pod supervizijom u centru Budi svoj