Mnogi roditelji u mom savjetovalištu, ali i privatno postavljaju pitanja poput: „Što da radim kada se naljuti?“, „Stalno je tužna, što da radim?“, „Često plače, je li to normalno?“. Zajednički nazivnik svim takvim pitanjima su emocije.
Nakon višegodišnjih edukacija iz područja psihoterapije i raznih radionica na temu emocija, zaključila sam da se roditeljima najteže nositi s onim emocijama s kojima i sami imaju problem.
No prije no što krenem sa zanimljivim primjerima, raspisati ću se malo o teoriji.
Četiri osnovne emocije
Emocije možemo zamisliti kao male crvene lampice koje nam ukazuju da se u našoj okolini nešto promijenilo. Javljaju se na nesvjesnoj razini i ne možemo kontrolirati njihov nastanak. Tuga, ljutnja, radost i strah osnovne su emocije koje izražavaju ljudi i neke životinjske vrste. Svaki osjećaj, pa i neugodan, ima svoju svrhu i dobro je da svi budu razvijeni.
Zašto su neugodni osjećaji poželjni? Oni nas motiviraju da se na ispravan način suočavamo s promjenama u okolini za koje procjenjujemo da nisu u našem interesu.
Ljutnja nam ukazuje da je povrijeđena neka naša vrijednost, a mi nesvjesno procjenjujemo da situaciju možemo izmijeniti u svoju korist. Tada se često suprotstavljamo uzroku ljutnje – ona nas motivira da iskoristimo sve svoje resurse u borbi protiv onoga što nas ugrožava.
Strah nam ukazuje da nas nešto u našoj okolini ugrožava, a mi nesvjesno procjenjujemo da se ne možemo suprotstaviti situaciji ili objektu koji nas ugrožava, pa svoje resurse koristimo u izbjegavanju potencijalno opasne situacije.
Tuga se javlja u situacijama kada procjenjujemo da nepovratno gubimo nešto što nam je vrijedno. Ona našoj svijesti i tijelu daje prostor i vrijeme koje je potrebno da se prilagodimo gubitku i prihvatimo budućnost bez vrijednosti koju smo izgubili.
Svi ostali osjećaji predstavljaju mješavinu ova četiri, baš kao što je i mnogo boja mješavina onih osnovnih.
Djeca i emocije
Mala djeca spontano i iskreno pokazuju osjećaje, neopterećena društvenim pritiscima i pristojnim ponašanjem. Neželjene emocije koje ih obuzmu nikada ne traju dugo. Zadatak je roditelja da djeci dozvole izražavati emocije i istovremeno ih učiti kako te emocije izraziti na način koji je u redu i za njih i za druge. Tto bitno pridonosi razvoju emocionalne, ali isto tako i socijalne inteligencije.
U knjigama je to lijepo objašnjeno: zadatak roditelja je da dopuštaju djeci da izraze emocije na adekvatan način. Lijepo, školski. Ali… što to znači na adekvatan način i kako im dopustiti da ih izražavaju, kada je ponekad roditeljima nezgodno svjedočiti dječjim emocijama zbog svojih ograničenja?
Kada je dijete tužno traži utjehu. Kada je ljuto traži da ga se čuje i vidi. Kada je ustrašeno traži da ga se zaštiti. Zadatak roditelja je da djetetu omogući upravo ovo gore navedeno.
Da bi roditelji osvijestili s kojim emocijama imaju problema dovoljno je da razmisle kako su ih oni izražavali u djetinjstvu i kako su njihovi roditelji reagirali na to. Primjerice ako su nekoga roditelji poslali u sobu da plače, jer se plačem ništa ne rješava, umjesto da su ga utješili i zagrlili velika je vjerojatnost da će ta osoba imati problem s izražavanjem tuge.
Iz svojih osobnih iskustava s emocijama roditelji na dijete prenose različite zabrane, reketarenja i sl. I njima su to prenijeli njihovi roditelji, njima najvjerojatnije njihovi roditelji, i njima njihovi i evo nas već do čukunbaka i čukundjedova.
Sada ću krenuti sa zanimljivim primjerima.
Zabrana na emocije
Imam prijateljicu koja je snažna i super žena. Doktorirala je u vrlo ranoj životnoj dobi, napreduje u karijeri k’o satić, ali onaj švicarski, ima par pasa, nekoliko konja, ide na balet, kliže, jaše i ima dvoje djece. Ona je genijalna, zabavna, beskrajno duhovita i ugodna za druženje… I tako sve dok se ne dođe do emocija. I kada se dođe do emocija nije neugodna za druženje, naprotiv izbjegne ih u velikom luku. Sve joj je lako ćemo, brzo ćemo.
Ima sina koji je jedan prekrasan dječarac, satkan od emocija. Temperament mu je takav da emocije izražava glasno i burno. I ovdje dolazimo do sukoba, sudara, eksplozije. Na njegove prirodne emotivne reakcije reagira „ Daj ne cvili, napravi sad to, riješi se toga, to nije problem, ništa nije problem…“ Naravno u stvarnosti to njemu je problem, to njemu je teško… Ali ona ne obadaje. Vjerojatno osjeća gnušanje prema takvom izražavanju emocija. Naravno ako se osvrnemo na njeno djetinjstvo, vrlo je jasno i logično da se tako odnosi prema emcijama. O njenom djetinjstvu sada neću pisati, ovaj članak ipak mora imati neku razumnu duljinu.
Dječak je nakon nekog vremena na nesvjesnoj razini shvatio: „Bolje mi je da ne izražavam emocije, lakše je“.
Zabrana na emocije može biti na sve emocije, samo određene emocije (ti si dečko, dečki ne plaču; ti si curica, curice se ne ljute) ili u obliku „Ne osjećaj to što osjećaš, osjećaj ono što ti ja kažem. Ovu treću provode dominantni, autokratski roditelji.
Izlaz je dopustiti djetetu da osjeća, reagirati adekvatno na njegovu emociju i onda ga usmjeriti na riješenje.
Primjerice: Djevojčica dođe kući iz vrtića plačući. Prvo ćemo ju zagrliti i utješiti, onda ćemo ju pitati što se dogodilo. (Recimo da se posvađala s prijateljicom.) Nakon toga ćemo ju usmjeriti na rješenje na način da ju pitamo što će ona učiniti po tom pitanju i eventualno joj pomoći nekim svojim iskustvom i savjetom.
Reket emocije
Martini mama i tata ne vole baš kada se Marta ljuti. Smatraju da to nije primjereno i pristojno ponašanje. U nekoliko situacija kada se gadno posvađala s rođakom, jer joj je ista otkinula glavu najdražoj lutki, Marta je reagirala tako da su joj se zacrvenjeli obraščići, stisnula je zubiće i okice i krenula u napad s ciljem vraćanja otetog dobra. No odmah su uletjeli mama i tata i objasnili joj da to nije lijepo i da mora popustiti maloj rođaci jer je ona manja. Marta se ispričala maloj, jer ona sluša mamu i tatu, premda joj baš nije bilo jasno zašto, gledajući malu kako u jednoj ruci drži tijelo, a u drugoj raščupanu glavu omiljene joj barbike i pri tome joj, pazeći da nitko od starijih to ne vidi, plazi jezik.
Jednom prilikom u istoj situaciji Marta se rasplakala. I gle čuda, roditeljska reakcija je bila dijametralno suprotna. Ovaj su puta maloj rođaci objasnili da nije lijepo trgati igračke te neka Marti vrati njenu lutku.
Marta je bila zapanjena i na nesvjesnoj razini sve je lijepo došlo na svoje mjesto „aha, moram biti tužna da dobijem ono što želim“. Tijekom vremena potvrdila je svoje sumnje i tugu je koristila u većini prilika kada su joj nešto zabranjivali ili kada je nešto jednostavno htjela. Ukoliko joj se jeo puding prije večere, jednostavno bi tiho plakala i bila jako tužna.
Mama u tom trenutku nije znala što bi i razmišljala je što da učini kako Marta ne bi bila tužna. Hajde, dobro… napravit će joj taj puding kad joj toliko znači… samo da na licu svoje curice ugleda opet onaj njen anđeoski osmjeh…
Ovdje treba jasno naglasiti da se ne radi o svjesnoj Martinoj manipulaciji. Marta je, kad bi nešto htjela, stvarno osjećala i iskreno pokazivala tugu što to ne može dobiti, ali je stalno potvrđivanje okoline da jedino tugom dobiva ono što želi, poput uvjetovanog refleksa, u njenoj podsvijesti stvorio mehanizam da se pri svakom neispunjenju i najmanje želje odmah javlja neizmjerna tuga, nakon čega slijedi nagrada – ispunjenje želje.
U psihoterapijskom pravcu transakcijske analize taj osjećaj tuge kod djevojčice naziva se reket osjećajem. Ona zapravo mamu podsvjesno reketira osjećajem tuge i dobiva ono što želi. Reket osjećaj se iz djetinjstva prenosi u odraslo doba osobe. Ta će djevojčica jednoga dana koristiti tugu da bi ostvarila svoj ciljeve. U razgovoru sa šefom koji kritizira neki njen projekt u očima će joj se vjerojatno pojaviti suze, što će u velikom broju slučajeva rezultirati ublaživanjem njegovog stava. U žešćoj raspravi s mužem o tome gdje će ljetovati možda će, kad izgubi živce, plačući objašnjavati zbog čega joj je toliko stalo da idu baš tamo gdje ona želi te će on možda popustiti jer ju ne može gledati tako tužnu.
Napominjem da se ne radi o svjesnoj manipulaciji suzama, već o podsvjesnom zatvorenom krugu neželjena situacija – tuga – nagrada. Osoba koja to čini zaista osjeća stvarnu tugu u trenutku kada bi (ako je tuga zamjenski osjećaj za ljutnju) trebala osjećati ljutnju. Kod dječaka, s druge strane, vrlo često se ne odobrava tuga, jer dječaci ne plaču i suzama se ništa ne rješava, pa je zamjenski osjećaj u tom slučaju najčešće ljutnja.
Osoba iskazujući reket osjećaje često puta zatomljuje autentične osjećaje koji se pojavljuju u određenoj situaciji. Svaka osoba u odrasloj dobi pod stresom prvo počinje doživljavati izvorne emocije, no odmah te osjećaje zamjenjuje reket osjećajem i to na razini uvjetovanog refleksa, podsvjesno. To se događa tako brzo da osoba nije ni svjesna izvorne emocije.
A što ako ima napad bijesa?
Jedna mi je prijateljica ponosno ispričala kako se othrvala pritiscima okoline u parku i ostala dosljedna. Jednom je prilikom njen sin imao napadaj bijesa popraćen bacanjem po podu jer nije imao svoj bicikl u parku. Druga djeca su imala bicikle i jedino on se nije imao na čemu voziti. Bili su u parku na drugom dijelu grada i njegov zahtjev da mu mama stvori bicikl bio je zaista nerazuman. Ona mu je strpljivo rekla (OK, možda se kroz njen ton malčice nazirala i poruka „ideš mi na živce“… J ) da je mama tu (sjedila je na klupici) i da dođe kada se smiri pa će se dogovoriti hoće li se nastaviti igrati bez bicikla ili će se malo ranije uputiti kući.
Zamišljam si tu scenu kao ispitivanje granica Tko je jači? Tko će popustiti? On koji vrišti i baca se ili ona koja mirno sjedi i čeka da se smiri. S obzirom da dobro poznajem svoju prijateljicu, uvijek bih se okladila na nju.
Poslije toga desilo se to još nekoliko puta, a kako je njen sinčić pametna mala glava, vrlo je brzo zaključio kako od toga neće biti ništa i da to nije način za postizanje ciljeva.
Danas ih je zanimljivo promatrati kako pregovaraju o željama i prohtjevima. Ima tu dječjeg durenja, zabrana bez pregovora, promjena odluka, zbunjenosti na obije strane, sve je to normalno… ali dječak je naučio da komunikacije o njegovim željama može biti samo ako ne podlegne napadu bijesa, što je vrlo važna socijalna vještina koja će mu koristiti i dalje u životu.
Preporuke psihologa i savjetnika u nošenju sa situacijama dječjih izljeva bijesa su:
- Ne dajte djetetu ono što želi samo zato što je dobilo napadaj bijesa. Nemojte ih nagrađivati za ponašanja koja nisu u redu. (po vašim kriterijima)
- Budite snalažljivi ukoliko je do napadaja bijesa već došlo. Nađite način kako ćete se nositi s napadajem bijesa. To može biti ignoriranje (intervenirajte tek kada se dijete počne fizički ugrožavati), možete ga čvrsto uhvatiti dok se ne smiri, odvesti ga u sobu…
- Upozorite ga da su napadaji bijesa neprihvatljivo ponašanje i odredite mu kaznu ukoliko usprkos upozorenju do toga ipak dođe.
