Tulum je. Njih su dvoje izašli na travnjak ispred kuće i sjede na klupici dok društvo divlja uz preglasnu glazbu. Vani je mirnije, noć ima svoja čari…
Priča je utihnula. Ona čeka… očekuje njegov dodir na njenom ramenu. Tako bi se rado stisnula uz njega, ugnijezdila se u njegovom naručju. Ali ne može to učiniti. Ne može zamisliti da to učini, a on se odmakne… propala bi u zemlju…
Uostalom, on je muško, zar ne? Spasonosno opravdanje u spolu uvijek može iskoristiti i opravdati se sama pred sobom.
Njemu srce divlje lupa. Ova tišina… predugo traje. Ispast će šmokljan. Da joj stavi ruku na rame? A što ako… što ako ga umjesto nježnog privijanja dočeka ukočenost, hladan pogled i uzmicanje…?
Što ako ga odbije? Propao bi u zemlju…
Ovo dvoje u biti želi isto. Nježan zagrljaj, privijanje, dodir. Zašto je toliko komplicirano da to jedno drugom daju? Što ljude koči da daju ili traže dodire?
Psihoterapeut transakcijske analize Claude Steiner kaže da je to zbog toga što su od djetinjstva na nas primjenjivali ekonomiju stroukova (što je “strouk” objasnili smo u prethodnom članku). Umjesto da nam daju stroukove kad god im to padne na pamet, roditelji su nam uskraćivali pažnju kao da je imaju u ograničenim količinama.
Roditelji to čine iz raznih razloga. Da nas ne razmaze (“Nemoj ga držati na rukama, naviknut će se…”). Da od nas nešto dobiju (“Dobit ćeš pusu ako pospremiš krevet”). Da nas natjeraju da mi njima poklonimo pažnju i kada nam do toga nije stalo (“Budi dobra curica, daj ujaku poljubac…” – ako ne želi dati pusu, onda je zločesta?). Itd, itd.
Ovakvo doziranje stroukova ima za posljedicu duboko usađeni osjećaj da, ako nam se strouk uskrati, nismo dobri kao osobe. Uskraćivanje strouka nećemo shvatiti kao jednostavno pravo osobe od koje smo tražili strouk da nam ga uskrati ne misleći o nama ništa loše, već ćemo se osjećati jadno i odbijeno. Zbog toga se često mogu čuti izjave tipa: “Ne bih od njega nikada tražila da mi pokloni pažnju, ako se on sam ne sjeti. To je jadno!” – u stvari, nije jadno tražiti strouk, nego se osjećamo jadni ako smo odbijeni. Zbog istog razloga ne usuđujemo se ni dati strouk kad imamo potrebu za davanjem – što ako budemo odbijeni? Što ako budemo izmanipulirani? Što će on misliti o meni?
Tako ekonomiju stroukova, naučenu od roditelja i spremljenu u podsvijest, prenosimo u svijet odraslih, kalkulirajući s davanjem i primanjem stroukova. Steiner je ovu kalkulaciju nazvao ekonomijom stroukova i definirao četiri njena pravila:
– Ne daj stroukove koje želiš dati (strah od odbijanja uzvraćanja strouka)
– Ne traži strouk kad ti treba (strah od odbijanja davanja strouka)
– Ne prihvaćaj strouk koji ti daju (“Tako si lijepa večeras” uzrokovat će često nelagodu i crvenilo)
– Ne odbijaj dati strouk koji ne želiš dati (nije baš da želi s njom u krevet… ali nema šanse da je odbije, što bi mislila o njemu?)
Posljedica nepoštivanja ovih pravila za mnoge je ljude osjećaj krivnje, srama i bezvrijednosti. Kako pobjeći ovim osjećajima i ekonomiji stroukova? Steiner kaže da treba “otvoriti srce”, što ne ide lako ni jednostavno, jer je ekonomija stroukova duboko ukorijenjena u podsvijest i otvaranje srca treba vježbati svjesno se tjerajući da poštujemo pravila suprotna ekonomiji stroukova:
– Dati strouk koji želimo dati: Ako netko odbije naš strouk to je njegovo pravo, a mi zbog toga nismo loši kao osobe, jer netko drugi (ili ta ista osoba u nekom drugom trenutku) ne bi odbio naš strouk.
– Tražiti i prihvatiti strouk koji želimo primiti: Opet isto – ako nam netko ne želi dati strouk to je njegovo pravo, ali ne znači da nas odbija kao osobu – jednostavno baš on, nama, u tom trenutku, nije spreman dati strouk.
– Odbiti dati strouk kad to ne želimo: Naše je pravo da ne damo strouk. Time nismo nikoga učinili nesretnim i ne moramo osjećati krivnju, jer ako se netko poslije toga osjeća odbijeno to je tako zato što su ga njegovi roditelji (a ne mi) naučili da uskraćivanje strouka znači da ga osuđujemo kao osobu, što nije istina.
– Odbiti strouk koji ne želimo primiti – naše je pravo da u svakom trenutku odbijemo primiti strouk. Kao i u prethodnom primjeru, nismo odgovorni za bilo čiji osjećaj odbijenosti kad to učinimo.
Tek će nam ovakvo ponašanje omogućiti da s ljudima do kojih nam je stalo ostvarimo potpunu intimu, pokazujući im u svakom trenutku koje su naše prave potrebe i želje za stroukovima. Naravno, to nosi sa sobom rizik da ljudi koji realno ne žele odgovoriti na naše potrebe neće htjeti s nama sudjelovati u takvom, iskrenom odnosu i da ćemo neke odnose morati ozbiljno redefinirati ili čak napustiti. Međutim, kad naiđemo na osobu koja je s nama spremna izmjenjivati stroukove bez ekonomije stroukova, rezultat je osjećaj potpune slobode uz istovremenu duboku intimu – dakle, pomirenje dvije naizgled suprotne želje većine ljudi da budu istovremeno i slobodni u svojim željama i intimni sa svojim partnerom.
A to je nešto za što se i te kako isplati boriti.
