Postoje istraživanja koja pokazuju direktnu ovisnost fizičkog i psihičkog napredovanja male djece o načinu pažnje koja im se poklanja. Psiholozi koji su provodili ta istraživanja podijelili su djecu na onu kojima roditelji iskazuju ljubav i toplinu, onu koju roditelji zanemaruju ne obraćajući pažnju na njih i onu koju roditelji zlostavljaju. Što mislite, koja su djeca pokazivala najslabije napredovanje, ne samo psihički, već i fizički, u težini i rastu?
Ona zanemarena.
Nepobitan je rezultat tih istraživanja da na čovjeka destruktivnije djeluje zanemarivanje nego zlostavljanje. Čovjek je socijalno biće kojoj treba bilo kakav kontakt s okolinom. Lakše mu je biti povrijeđen, nego zanemaren. Zbog toga djeca na koju roditelji ne obraćaju pažnju i koja nisu svojim pozitivnim ponašanjem uspjela dobiti dovoljno topline, mijenjaju strategiju: Vidjevši da će roditelj usmjeriti pažnju na njega kad vrišti, plače ili je agresivno, pa makar dobio po guzi, ono će stalno koristiti tu strategiju i na taj način pobjeći od zanemarivanja.
Roditelji mogu taj pritisak pojačati toliko da slome dijete, recimo jakim fizičkim zlostavljanjem. Dijete će se tada, u strahu od fizičke boli, adaptirati na način da shvati da za njega ljubavi nema i da nije vrijedno ljubavi. To je jedini način kako može sebi objasniti situaciju. Kad to prihvati, nestat će agresivnosti u njegovom ponašanju. U zrelom životu uvijek će tražiti i nalaziti potvrdu da ga ljudi ne vole. Tako će, na primjer, u vezi stalno tražiti potvrde ljubavi dok partner ne ispali na živce i ne ode – a to je samo još jedna potvrda da nije zavrijedio ljubav.
Ako roditelji ne uspiju slomiti pritisak, dijete će se nastaviti ponašati agresivno ili na drugi način socijalno neprihvatljivo i kad odraste. Na primjer, opijat će se i raditi neugodne scene na tulumima, kako bi ga ljudi gledali s gađenjem i time mu dali do znanja da postoji. Time će od okoline dobivati i dalje pažnju na način kako je dobivao od roditelja.
Svaki čovjek treba pažnju za normalno funkcioniranje. Pod pojmom „pažnja“ ovdje se ne misli samo na toplinu, maženje, dakle pokazivanje ljubavi, već i na negativnu „pažnju“ – podsmjeh, uvrede, vikanje, pa i fizičke udarce. Sve je to za čovjeka bolje nego život u osami, potpuno van doticaja s društvom i okolinom. Zbog straha od osame mnogi ljudi žive s partnerima od kojih trpe sve ovo, pa čak i fizičke udarce. Nezaboravna je scena starog hrvatskog filma “Svoga tela gospodar” u kojem glavni lik Ivan, nezadovoljan dogovorenim brakom, zanemaruje i ignorira svoju ženu, ponaša se prema njoj kao da ne postoji. Ona svoju neizmjernu glad za pažnjom sublimira u ključnom trenutku filma, kada ju Ivan krene fizički zlostavljati, čuvenom rečenicom izrečenom na rubu očaja: “Vudri, mili Ivek! Nek bar po šaki tvojoj znam da sam ti žena!”. Stalnim zanemarivanjem dovedena je do stanja u kojem joj je i udarac bolji od potpunog nedostatka bilo kakve komunikacije:
Budući da izraz „pažnja“ sadrži pozitivnu konotaciju, u transakcijskoj analizi koristi se pojam “strouk” kojim su obuhvaćene sve vrste pojedinačnih komunikacijskih transakcija kojima drugoj osobi iskazujemo pažnju, bile one negativne ili pozitivne. Taj ćemo pojam koristiti u sljedećem postu, kada ćemo govoriti o ekonomiji stroukova – razlozima zbog kojih ne izmjenjujemo slobodno znakove pažnje s drugima.
