Proteklog vikenda došli smo i do drugog modula na praktičarskom treningu nlp-a. Kao što već znate, ovaj cijeli trening održava se u online obliku. I kako je jedna od tema na ovom modulu bila usklađivanje s drugima, i sama sam se kao trener prije ove edukacije pitala kako ću se uskladiti i stvoriti odnos s kućicama na ekranu? Kako će se nas ukupno 13 povezati bez da smo se vidjeli uživo i popili neku kavu u kuhinji, gdje se obično cijela grupa stisne u najmanju prostoriju u centru Budi svoj i veselo čavrlja u svakoj pauzi?
I vrlo brzo dobila sam odgovor na ova pitanja. Naime, rapor ili odnos koji stvaramo s drugim ljudima stvaramo na temelju naših sličnosti: one mogu biti primjerice slična iskustva, određena tema, uvjerenja koja dijelimo pa sve do vrijednosti koje nas vode u životu. Kada je jedna polaznica prilikom razgovora o svojoj mapi i pogledu na situaciju spomenula kako joj je bitno da se cipelama ne staje na otirač u kupaoni ispred tuš kabine, svaki atom moga bića je vrištao od sreće. Da, da, da! Ima nas još 😊 I dok drugima ovaj zahtjev može izgledati besmisleno, nas dvije smo se razumjele. Nismo ni trebale jedna drugoj obrazlagati zašto nam je važno. To je tako. Riskirajući da me čitatelji ovoga članka proglase opsesivno kompulzivnom, na svojoj koži sam osjetila što znači taj osjećaj povezanosti pa čak i preko ekrana: svoju polaznicu nikada nisam vidjela uživo, no samo jedna sitnica bila je dovoljna da jedna drugoj prirastemo srcu. Ekran tu uopće nije važan niti je smetnja u stvaranju odnosa.
U online vremenima se možemo osjećati otuđeno od drugih ljudi jer kave uživo na neki način jesu odmak od svakodnevnice i svojevrstan izlazak. No bez obzira na digitalizaciju, odnose s drugima i dalje možemo graditi. Što više saznajemo o drugoj osobi i dobivamo više informacija, otvaramo više prostora za usklađivanje. Normalno je da nećemo sa svima imati onaj osjećaj dublje povezanosti: tu povezanost osjećamo samo s ljudima s kojima se slažimo na razini vrijednosti. S ljudima s kojima dijelimo iste ili vrlo slične stavove prema životu, drugima, svemu što nam je u životu bitno. U toj kategoriji su uglavnom naši prijatelji. S njima komunikacija ide glatko jer se uglavnom razumijemo a trzavice nastaju samo kao šumovi u komunikaciji.
No s nekim drugim ljudima kojima smo okruženi primjerice u većem kolektivu ili s kojima iz nekog razloga trebamo ostvariti svojevrstan odnos možda se ne možemo uskladiti na toj dubljoj razini kao s prijateljima, ali uvijek možemo naći nešto što nam je zajedničko. I dan danas se rado sjetim jedne suradnje koja isprva nije išla glatko, a koju je izgladila jedna zajednička stavka: ljubav prema psima. Možda zvuči banalno, no koliko puta vam se dogodilo da nakon jedne zajedničke stavke sa sugovornikom komunikacija krene puno jednostavnije i tečnije? Naime, ta jedna zajednička stavka – pa makar to bila i ljubav prema psima – otvara put da nam druga osoba više „sjedne“ i stvara prostor da smo je uopće spremni saslušati. Kada smo fokusirani samo na stvari koje nam kod druge osobe ne pašu, tada ni vjerojatnost da je čujemo nije velika. Isto vrijedi i u obrnutom smjeru: ako želimo da nas netko čuje i doživi, važno je izgraditi put do te osobe. A put se taba tražeći sličnosti. I pri tome je važno biti iskren i autentičan jer će druga osoba prepoznati je li nešto zaista vaša strast ili ste se s tim složili samo kako bi, makar fiktivno, izgradili sponu. Odnos ne možemo glumiti, možemo ga samo živjeti.
I za sve one koji ne preferiraju digitalni način komunikacije, sada s vlastitim iskustvom online rapora mogu reći kako kućice na ekranu nisu samo kućice već pravi ljudi sa svojim zanimljivim životnim pričama s kojima možda imate sličnosti i koje potencijalno otvaraju vrata nekim novim, prijateljskim odnosima.