“Mama, ja bih cole”, vikala je svojim dječjim glasićem već izvlačeći veliku dvolitrenu bocu iz frižidera, nespretno teturajući s teretom još uvijek prevelikim za svoje ručice.
“Nemoj, dušo, nemoj cole. Uzmi vode, ako si žedna… ili soka. Rekla ti je mama da je cola nezdrava.” Osjećala je nervozu i napetost. Još jedna situacija u kojoj mora ispravno reagirati, u kojoj zna što je pravilno, ali ne zna kako da to provede, a da ne izazove svađu.
“Ali mama… pa tata pije colu….”
Znala je da je to argument koji slijedi. Idiotu se nikako ne može dokazati da zbog djece mora odustati od nekih stvari. Bezgranično sebičan, uvijek će u frižideru imati svoju bocu cole, koliko god ga ona preklinjala da odustane od toga. Njegov je uvijek mrzovoljan odgovor – još mu je tako malo zadovoljstava u životu ostalo. Ko da je njoj ostalo više zadovoljstva? S njim? Pih. Ali ona sebi nije bitna, potpuno je prilagodila svoj život, potrebe i navike djeci i ne bi imala jednu riječ reći protiv njega kad bi i on bio u stanju učiniti isto. Ovako… kako da se bori protiv tog tekućeg užasa, kad dijete ima jasan i nepobitan argument – pa njen tata pije colu…
“Ni za tatu to nije dobro, dušo. Ajde, nemoj. Evo, dat će ti mama soka.” Krenula je po sok u frižideru.
“Neću, hoću coluuuuu!” – cendravi glas joj diže tlak. Kakvo “Neću”? Kad je ona svojim roditeljima rekla “neću”, dobila je šamar. Svaki put. Nije smjela reći ništa. Zarekla se da će biti najbolji roditelj, da svoju djecu nikada neće taknuti i da će im uvijek dozvoljavati da kažu svoje mišljenje. Kako je to jednostavno izgledalo kad se, kao djevojka, zamišljala u ulozi majke koja se sve lijepo dogovara sa svojom kćerkom, poštuje njene želje i jasno određuje pravila koja su tako lijepo definirana da ih i njena mala kćer razumije. No, kako definirati pravila ako nemaš podršku od kretena za kojeg si se udala?
“Ali dušo, gledaj, sok ti je puno bolji…”
“Neću! Nećunećunećunećuuuuu!!!!!” Djevojčica je ljutito stajala nasred kuhinje, cendrala i durila se u isto vrijeme. Nije joj padalo na pamet da, u ime zdravlja, odustane od užitka.
“Petra!” – gubila je živce – “PETRA!” – dijete se ukipilo, iznenađeno uzvikom – “Sad je bilo dosta! Ako si žedna, pij ovaj sok! Colu nećeš dobiti ni pod razno, JEL JASNO?!?”
“Neću sok! Zločesta mama, ljutiš me! Ljutiš me!” Suze su grunule iz očiju, lice se iskrivilo i djevojčica je istrčala iz kuhinje prkoseći mami i svim njenim davnim maštanjima o lijepom i razumnom odgoju.
A mama je umorno sjela za stol.
“Ne mogu ja više ovo…”, pomislila je dok je ruka sama posegnula za novom cigaretom.
Kresnula je upaljač, zapalila vrh cigarete i udahnula plavičasti dim.
Ovakav trenutak uvijek znači utjehu. Svaki je udah trenutak posvećen sebi.
Otresla je pepeo u prepunu pepeljaru.
Znala je da se mora nastaviti boriti. Zna da nema druge.
Ne može dozvoliti da njena kćer živi nezdravo.
Vjerujem da se svatko tko ima vlastitu djecu ili je dio života tuđe djece, mogao zamisliti u sličnoj situaciji. U teoriji jako dobro znamo što jest ili nije dobro za nas ali se u praksi toga baš i ne pridržavamo. Jesu li to cigarete, coca cola, nezdrava hrana… Svatko ima svoj porok. I sve to ne predstavlja toliki problem dok nismo djelom života mladih bića kojima bismo željeli prenijeti zdrave navike; za koje bismo željeli da uče na našim a ne vlastitim greškama. Nažalost, ako želimo te mlade nešto naučiti jedini način da to postignemo je kroz vlastiti primjer. A to je i najteži dio.
Robert Fulghum je rekao: “Ne brini se ako te djeca ne slušaju; brini se zato što te uvijek gledaju.” I to je doista istina. Ako djetetu propagarimo i učimo ga da se ne smije lagati, a pri tome bez problema slažemo prijateljici da nismo doma dok pred tv-om zajedno s djetetom gledamo crtani film, što mislite što će dijete zapamtiti? I koji će postupak kopirati? Djeca su poput malih videokamera koje bilježe naše postupke. I potom se i sami ponašaju tako jer to im je referentna točka.
Ono što je dobro posvijestiti prije nego svu odgovornost za loše navike koje dijete kupi od drugih članova obitelji jest koliki je naš udjel u cijeloj priči. Možda nas trenutno iritira što naše dijete od 5 godine neće jesti juhu kao ni tata, ali u dobi od 15 će to isto dijete možda pušiti cigarete baš kao i mama. Ali smo partnerove loše navike vidjeli, a vlastite nismo. Jer one nisu bile aktualne kada je dijete imalo 5 godina, o tome nije trebalo brinuti. No poanta je da ona mala videokamera posjeduje sve snimke. Pa čak i one stare desetak godina.
U odgoju djeteta najgore je kada partneri nisu složni i kada si nisu međusobna podrška. Da, možda tata pije colu. Možda jede junk food. Možda mama puši. Možda netko od njih dvoje opsuje. Partner nije tu da predbacuje. Jer se onaj prvi i tako već dovoljno osjeća krivo zbog onoga što je rekao/učinio pred djetetom. Partner je tu da podrži, da ohrabri, motivira. I da, može ukazati na grešku koju ovaj sam nije vidio. Ali je bitan način. Bitno je vrijeme i mjesto – koje ne zaslužuje publiku. Jer u interesu djeteta sve to nije bitno. Bitno je da mama i tata nastupaju zajednički i da se maksimalno trude vlastitim primjerom pokazati što je bitno. Zar ne?
