Kakav je temperament vašeg djeteta? 9 urođenih karakteristika - Budi svoj

Kakav je temperament vašeg djeteta?

Temperament djeteta

Kada ste dobili dijete možda ste se već u vrlo ranoj dobi iznenadili kako ono pokazuje svoje karakteristike – svoj temperament. Možda ste u tim karakteristikama prepoznali sebe, možda partnera, možda djetetove djeda/baku/strica/tetu… Možda su vam se te osobine svidjele a možda i nisu. Ukoliko vam se određene osobine djeteta nisu svidjele, možda ste se iz dana u dan osjećali iscrpljeno u naporima da to promijenite kod djeteta. Možda ste osjećali kao da vodite izgubljenu bitku. A možda još uvijek niste odustali.

Zašto nije dobro boriti se protiv djetetovog temperamenta? Temperament je urođena, biološka osnova ličnosti. Drugim riječima, vaše dijete se rodilo s određenim osobinama i zbog toga već od početka možete zamjećivati velike razlike među djecom. Neka djeca funkcioniraju na način da im treba puno više vremena da se prilagode na novu situaciju; drugima je ta prilagodba laka i jednostavna. Neka djeca se dugo mogu fokusirati na jednu aktivnost, ostaju zadubljena u njoj i može ih biti vrlo teško prekinuti u tome – ako ih naglo prekinete, kreće prava bura emocija. S drugom djecom toga nema. Neka djeca svaki dan imaju identičan ritam; s drugom djecom je svaki dan nepoznanica.

Temperament je nepromjenjiv

Ovisno o tome kakvi ste vi, temperament vašeg djeteta vam može više ili manje odgovarati. No činjenica jest da ga ne možete promijeniti i da je jedini ispravan način reakcije na djetetov temperament (bez obzira odgovara li vam ili ne) da se s njim uskladite. Zašto je to važno?

Zamislite sebe u situaciji da ste na novom poslu i da su vaši kolege i šef potpuno drugačiji od vas. Vama možda odgovara mir i tišina, a kolege bi konstantno nešto pričali. Vi ste prilično zatvoreni i treba vam vremena da se otvorite a kolege dijele informacije o sebi „šakom i kapom“. Vi volite raditi iza kulisa a šef vas konstantno gura u nove situacije i pokušava nametnuti da budete kao i drugi u timu. Na kraju dobivate povratnu informaciju da ne radite dobro, da se niste potrudili uklopiti u tim, da ste previše zatvoreni i da ukoliko želite ostati u toj firmi morate hitno nešto promijeniti. Kako biste se osjećali?

Vrlo vjerojatno bi se osjećali neprihvaćeno i odbačeno zbog toga što ste takvi kakvi jeste. Možda biste se krenuli propitkivati zašto ne možete biti normalni kao i drugi ljudi. Vjerojatno bi vam samopouzdanje palo. Tek rijetki se ne bi osjećali loše zbog cijele situacije već bi zaključili da se oni ne osjećaju ugodno u takvoj okolini i sami bi odlučili potražiti firmu koja će im odgovarati.

Sada zamislite kako je tek vašem djetetu koje nema znanja koja imate vi i koje nema kapacitete koje ima odrasla osoba; koje ne može promijeniti roditelje (kao što vi možete posao) niti otići u drugu okolinu nekim novim roditeljima koji će ga bolje prihvatiti. Ne prihvaćajući temperament svog djeteta, vi zapravo od najranijih dana šaljete djetetu poruku da nije dobro takvo kakvo jest i da se treba promijeniti. A ono niti zna kako da to učini niti to može (jer eto, svoj temperament nije biralo već ga je s rođenjem dobilo).

Karakteristike temperamenta

Postoji čak devet karakteristika temperamenta, a sve one ukazuju na to kako dijete nešto čini – kako se ponaša kada se nađe u novoj situaciji, koliko mu treba da se prilagodi, reagira li burno na podražaje itd…

U ovom članku opisati ćemo svih devet karakteristika temperamenta koje ćete na temelju primjera lako prepoznati kod sebe i svoje djece.

Prva reakcija

Moja djevojčica je u novim situacijama izrazito mirna. Kada vidi nova lica u okolini prvo ih dugo proučava. Nikada ne pruža ručice nepoznatim ljudima ili ljudima koje rijetko viđa. Uvijek joj prvo treba vremena da joj „sjednu“. Ako netko inzistira da ju uzme dok još nije prošao njezin proces prilagodbe, vjerojatno će se rasplakati i tražiti nazad poznate ruke.

Sjećam se da mi je trebalo dugo vremena da objasnim obitelji koju nije viđala često da moraju pričekati. Da je ne mogu odmah s vrata uzeti u ruke već da joj treba vremena. Pri tome sam njima koji nisu razumjeli da se radi o njezinom temperamentu vjerojatno djelovala kao prezaštitnička oštrokonđa koja ne da svoje dijete, no prvenstveno mi je bilo važno da se moja djevojčica osjeća OK i sigurno.

Prijateljev dječak je potpuno drugačiji. Vrlo brzo i lako prihvaća nove ljude i situacije te me čak njegova mama pitala je li s njim sve u redu budući da želi ići svakome i nema zadrške po tom pitanju.

S oba djeteta je sve u redu, no njihove reakcije na nove situacije nisu iste. Prva reakcija moje djevojčice jest da joj treba vremena da se opusti, a prva reakcija njihovog dječaka je da novim situacijama pristupa bez oklijevanja. Što je lakše ili teže uvelike ovisi o roditelju – ako je roditelj sličan djetetu bit će mu lakše prihvatiti i njegovu reakciju. No ako je roditelj drugačiji možda će pokušati ispravljati dijete. To je trenutak u kojemu se dijete osjeća neprihvaćeno i gdje ne dobiva željenu podršku.

Ako djetetu kojemu treba vremena da se opusti pristupimo na način da se ljutimo na njega zato što s njim nije jednostavno kao s djetetom od Pere ili pak u potpunosti ignoriramo njegov plač kada ga predamo njemu novoj osobi, tada mu zapravo dajemo do znanja da njegove potrebe i osjećaji nisu važni. I to od najranije dobi. S druge strane, ako uvažavamo njegovu potrebu i prilagođavamo se njegovom tempu, dijete će se osjećati sigurno, prihvaćno, voljeno.

Razina aktivnosti

Imam dijete koje je prilično mirno. Fizička aktivnost je ne zanima previše, radije lista knjižice, slaže kocke itd. Motorički razvoj sukladno tome nije napredan – za razliku od prijateljevih dječaka koji je prohodao s 10 mjeseci i kojega prijatelji otada već jedva love vani i po stanu. Dok gledam njih kako love svog dječaka a ja manje više u miru pijem kavu s njom u naručju, nerijetko pomislim kako sam imala sreće jer se eto njezin temperament poklopio s mojim.

Dijete koje je fizički aktivno traži puno fizičkog angažmana roditelja. Dok su jako mali taj angažman uključuje lovljenje djeteta da ne ode na cestu, da se ne popne na ormar/prozor itd. Kada takvo dijete malo odraste roditelje čeka vikend u prirodi gdje će se moći s njim igrati s loptom, trčati po livadi.  Ako je roditelj fizički neaktivan tip koji je vikende provodio relativno mirno, čitajući knjigu, na pikniku i slično, tada ovakvo dijete za njega može biti izazov. I može mu biti prilično fizički teško ali i psihički iscrpljujuće.

S druge strane i dijete koje nije fizičko aktivno traži angažman roditelja – no taj angažman je više mentalan nego fizički. Zadatak tog roditelja će biti osmišljavati razne igre, igrati se s djetetom, slagati kocke, zadavati zadatke, crtati s njim… Ako je roditelj i sam po prirodi takav, tada mu to neće predstavljati problem. Problem će imati roditelj koji je navikao na fizičku aktivnost i kojemu će biti čudno zašto njegovo dijete nije aktivno. Možda će se raspitivati i kod liječnika ide li razvoj njegovog djeteta u skladu s dobi. Ako je takav roditelj razočaran što njegovo dijete nije kao i on, to će se na nekoj razini odraziti i na njegovo ponašanje spram djeteta. Rezultat će opet biti isti – dijete se neće osjećati prihvaćeno.

Senzibilnost

Moja kćer je prilično senzibilna. Vrlo brzo morala sam naučiti kakva joj odjeća paše a kakva ne. Sjećam se da sam joj jednom škarama morala rezati haljinu koja je meni bila lijepa ali njoj nije odgovarao materijal – do te mjere da je urlala dok je nisam skinula i obukla joj mekanu široku pamučnu majicu i tajice. Promjena okusa i teksture hrane? Moju kćer je nemoguće „prevariti“ a ukoliko ste to pokušali prigodno će vas i „nagraditi“. Jako je osjetljiva ako se na nju vikne. Također joj ni doktori nisu omiljena bića i vrlo joj se brzo zamjere ako rade nešto što će je zaboljeti.

Već spomenuti dječak od prijatelja je potpuno oprečna ponašanja od moje kćeri. Može mu se dogoditi da je napunio pelene no dok roditelji ne osjete on ne daje nikakve signale (moja malena se odmah počne buniti). Roditelji mu mogu obući što god žele, nekad čak i odjeću koju je malo prerastao – jer njemu to što ga malo stišće ne smeta toliko. On vrlo dobro podnosi i buku i bol – stalno je okružen bratićima i sestričnama koji su stariji od njega i koji prilikom posjeta često naprave kaos u kojemu maleni ne prođe najbolje. No on se ne buni. To što oni oko njega urlaju, što ga je sestrična od dragosti malo uštipnula, njemu je ok. Mojoj kćerki ne bi bilo.

Ako smo senzibilni jednako kao i naše dijete, tada ga razumijemo. No ako je naše dijete senzibilno a mi nismo, možemo ga prozvati cvilidretom. Možemo se ljutiti jer mu sve smeta. I tu opet dolazimo do onoga da kao takvi ne razumijemo potrebu djeteta i ne možemo adekvatno odgovoriti na nju.  A dijete treba našu podršku i razumijevanje.

Ritmičnost

Sjećam se kako mi je kolegica prije nego što sam trebala roditi pričala o svojoj vrlo ritmičnoj pokćerki. Naime, kada je bila beba njezina pokćerka se budila točno svaka 3 sata kako bi jela. Točno se u danu znalo u koje doba će zaspati.  Sada mi taj primjer uz moju kćerku izgleda kao znanstvena fantastika jer je s njom svaki dan priča za sebe. Jedino što je kod nje skoro pa fiksno i ritmično je vrijeme odlaska na noćno spavanje (jer na tome inzistiramo – no ni to ne znači da će ona odmah zaspati). Ništa drugo nije.

Ritmičnost se odnosi na razinu predvidljivosti djetetovih bioloških funkcija kao što su hranjenje ili spavanje. Dok je dijete malo njihova potreba za ritmom odražava se primjerice kroz traženje hrane u točno određeno vrijeme, a kasnije u životu takva odrasla osoba voli organizirati svoje vrijeme (npr. subotom se radi generalka stana, nedjeljom se ide u goste itd.). Dijete koje nema potrebu za ritmom i koje funkcionira spontano i kasnije u životu je više sklono iskorištavati postojeće opcije bez prethodnog planiranja (npr. danas bi mogli…). Što je za roditelja lakše ili teže opet ovisi o njegovom temperamentu ali i o situaciji.

Činjenica jest da ni ovu karakteristiku temperamenta ne možemo promijeniti (ni kod sebe ni kod djeteta) no važno je učiti sebe i dijete fleksibilnosti. U određenom trenutku u životu aritmično dijete će morati prihvatiti određeni ritam (primjerice polaskom u vrtić ili školu) a ritmični roditelj će se morati naučiti snalaziti u trenutku i funkcionirati kroz postojeće opcije (primjerice kada postane roditelj aritmičnog djeteta 🙂 ).

Intenzitet reakcije

Ako analizirate sebe i svoje reakcije na razne situacije primjetit ćete da na iste reagirate s jako puno ili nimalo energije – odnosno reagirate ili vrlo intenzivno ili posve mirno. Naravno postoji opcija i da ste negdje na sredini i da intenzitet ovisi o situaciji. Baš kao i vi, i vaše dijete u pojedinim situacijama može reagirati na isti način.

Neki dan sam srela susjedu čija je kćer nešto mlađa od moje. Za razliku od moje koja vrlo jasno i glasno da do znanja kada joj nešto ne odgovara ali i jednako tako kada je zadovoljna, djevojčica od susjede gotovo da i nema reakcije kada joj nešto nije po volji. Dok je moja kćer glasno protestirala i tražila da krenemo kući, malena koja je bila jednako umorna kao i ona samo je mirno sjedila i tu i tamo svojom reakcijom (koju ja uopće nisam zamijetila) dala mami do znanja da želi kući jer joj se spava. Budući da djevojčicu ne poznam dovoljno, ja njezinu nervozu uopće nisam primijetila. Njezine reakcije je bilo jako teško prepoznati.

U pojedinim situacijama jak intenzitet reakcije roditelje može prilično frustrirati. Ako dijete  glasno i intenzivno negoduje i to posebice vani, roditelji zaista mogu osjećati da su na rubu živaca. I u toj situaciji je važno prepoznati da se radi o temperamentu te reagirati smireno i odlučno, bez vikanja, uspoređivanja s drugom djecom itd. To nije nimalo lak zadatak. No uz strpljenje i rad na sebi sve je moguće.

Raspoloženje

I danas moja mama čuva slike u albumima gdje se jasno vidi kakav sam mrgud bila kao dijete. Gotovo da i nema slike gdje se smijem – pronašla sam samo jednu gdje su me slikali s prvom barbikom i gdje su moje usne blago razvučene u polusmiješak.

Ni danas nisam puno drugačija. I danas mi mama zna povući prst preko čela i između obrva kako bi „spriječila“ moje bore od mrštenja J (i to u trenucima dok uopće nisam svjesna da se mrštim).

Raspoloženje djeteta može biti “pozitivno” ili “negativno”: kontinuum ide od pozitivnog i prijateljskog raspoloženja prema negativnom i neugodnom raspoloženju. Postoje djeca koja se češće smiju, “raspoložena” su i ona djeca koja češće plaču i razdražljiva su. Naravno, niti jedno dijete nije uvijek u pozitivnom ili uvijek u negativnom raspoloženju, ali ova karakteristika temperamenta govori o tome kakvu će raspoloženju dijete biti sklono.

Djecu čije je raspoloženje dominantnije negativno treba izbjegavati zvati imenima poput „mrguda“, „cvilidrete“, „ljutice“ i slično jer će se s njima dijete poistovjetiti na razini identiteta i jednog dana u životu ih isti mogu samo ograničavati. Stoga zaista treba biti oprezan unatoč tome što vjerujem da nijedan roditelj nema lošu namjeru. Također treba pripaziti da na to upozorite i osobe bliske djetetu.

Usmjerenost pažnje

Odnosi se na to hoće li se dijete nastaviti baviti nečim čak i u situacijama kada je frustrirano zbog trenutačnog neuspjeha ili će pak brzo izgubiti interes i prijeći na sljedeću aktivnost. Neka djeca odustaju lako, dok se neka mogu zabavljati jednom te istom aktivnošću satima. Kada dijete odraste mogli bismo govoriti o upornosti – postoje ljudi koji ne odustaju lako i koji traže načine dok u nečemu ne uspiju.

Radi li se o upornosti ili tvrdoglavosti? To ovisi koliko u datom trenutku roditelju odgovara aktivnost djeteta. Svaku karakteristiku djeteta možemo gledati na dva načina i svaka od njih u nekom trenutku može biti više ili manje poželjna. Ako vaše dijete ustraje u rješavanju matematičkog zadatka dok ga ne riješi – bit ćemo ponosni. No ako ustraje u slaganju kompliciranih puzzli kada ga pozovemo na ručak – tada ćemo na istu karakteristiku gledati s manje odobravanja.

Reakcija na ometanje

Nastavno na prethodni primjer, dok slaže puzzle Marka će omesti mama koja je došla u sobu i on će prekinuti aktivnost, dok će Ana nastaviti kao da se nije ništa dogodilo. Možda se i sami možete sjetiti primjera iz svojih školskih dana kada vas je svaka sitnica ometala dok ste učili ili ste se pak toliki udubili u gradivo da doslovno niste ništa oko sebe čuli.

I na kraju, imajte na umu kako je temperament je urođena, biološka osnova ličnosti na osnovu koje se kasnije izgrađuje karakter. Iako vam neke osobine vašeg djeteta mogu više ili manje odgovarati, njih ne možete mijenjati no možete im se prilagoditi na način da se vaše dijete osjeća prihvaćeno i voljeno takvo kakvo jest i da vama ujedno bude lakše funkcionirati s vašom malom osobom.



Kristina Bačkonja, dipl. psiholog, NLP trenerica