Bajka o toplim pahuljicama divna je alegorija iz knjige "Scripts People Live: Transactional Analysis of Life Scripts" Claudea Steinera koja govori o kompleksnosti ljudskih odnosa. Detaljnije objašnjenje alegorije pročitajte na kraju teksta.
Nekada davno živjelo je dvoje sretnih ljudi po imenu Tim i Maggie sa svoje dvoje djece Johnom i Lucie. Da bi razumjeli kako i koliko su bili sretni, trebali biste znati kako su ljudi živjeli u tim davnim danima.
U tim danima svakome je po rođenju dana mala, mekana vrećica s Pahuljicama. Svaki put kad bi netko posegnuo rukom u vrećicu mogao je izvaditi iz nje Toplu Pahuljicu. Tople Pahuljice su bile vrlo tražene jer kad god bi neko dobio Toplu Pahuljicu, ona je činila da mu se po tijelu raširi lijep, topao i pahuljast osjećaj.
Tada je bilo vrlo lako dobiti Toplu Pahuljicu. Svaki put kad bi neko osjećao da mu je potrebna, mogao je doći do tebe i reći: »Volio bih Toplu Pahuljicu.« Ti bi tada posegao u svoju vrećicu i odatle izvukao Pahuljicu malu kao dlan djevojčice. Čim bi Pahuljica ugledala svjetlost dana, nasmijala bi se i procvjetala u veliku, čupavu Toplu Pahuljicu. Ti bi je tada položio na njegovo rame, glavu ili krilo i ona bi se u dodiru sa njegovom kožom odmah istopila i činila da se svuda po tijelu osjeća vrlo ugodno. Ljudi su, uvijek, bez ustezanja, tražili jedan od drugog Tople Pahuljice, a pošto su ih svi rado davali, nije bio problem dobiti ih uvijek i u željenim količinama. Bilo ih je uvijek dovoljno svuda unaokolo, i kao posljedica toga svako je bio sretan i skoro se stalno osjećao toplo i pahuljasto.
Ali jednoga dana zla vještica je pobješnjela zbog toga što su svi bili tako sretni i niko nije od nje kupovao njene napitke i meleme. Vještica je bila vrlo lukava i smislila je vrlo pokvaren plan. Jednog lijepog jutra otišla je do Tima dok se Maggie igrala sa svojom kćerkom i šapnula mu u uho, »Pogledaj, Time, sve te Pahulje koje Maggie daje Lucy. Znaš li, ako ona nastavi tako, možda će jednog dana potrošiti sve Pahuljice iz svoje vrećice i nijedna više neće ostati za tebe!« Tim je bio zapanjen. Okrenuo se vještici i rekao, »Želiš li mi reći da u vrećici neće biti Toplih pahuljica svaki put kad posegnemo rukom u nju?«.
A vještica je odgovorila, »Ne, apsolutno ne, i jednom ćete potrošiti sve, tako ti je to. Tada ih više nećete imati.« Rekavši to, odjuri smijući se i kikoćući se sve vrijeme.
Tim je to primio k srcu i počeo je primjećivati svaki put kad je Maggie davala Toplu Pahuljicu nekom drugom. Postao je vrlo zabrinut i uznemiren jer je on vrlo volio Maggiene Tople Pahuljice i nije želio da ih se odrekne. Mislio je da nije baš u redu da Maggie potroši sve svoje Tople Pahuljice na djecu i druge ljude. Počeo je postavljati primjedbe svaki put kad je video da je Maggie davala Tople Pahuljice nekom drugom i pošto ga je Maggie puno voljela, prestala je tako često davati Tople Pahuljice drugima i čuvala ih je za njega.
Djeca su sve to promatrala i vrlo brzo su i ona stekla utisak da je pogrešno davati Tople Pahuljice svaki put kada vam to neko zatraži ili kad vi sami to poželite. I ona su također postala vrlo oprezna. Vrlo su pažljivo gledali svoje roditelje i kada god bi im se učinilo da neko od njihovih roditelja daje drugima previše Toplih pahuljica, i oni su stavljali primjedbe. Počeli su se osjećati zabrinuto kada god bi dali nekome previše Toplih Pahuljica. Iako su i tada nalazili u svojim vrećicama Tople Pahuljice kada god bi posegnuli u vrećicu sa Pahuljicama, posezali su za njom sve rjeđe i rjeđe i postajali sve škrtiji i škrtiji. Uskoro su ljudi počeli primjećivati nedostatak Toplih Pahuljica, i počeli su da se osjećati sve manje toplo i sve manje pahuljasto. Mnogi su se od toga zgrčili a, povremeno, netko je i umro od nedostatka Toplih Pahuljica. Sve više i više ljudi je odlazilo do vještice i kupovalo napitke i meleme iako se činilo da baš ne pomažu puno.
Dakle, situacija je postajala sve ozbiljnija. Zla vještica, koja je promatrala sve ovo, nije baš željela da ljudi umiru (jer mrtvi ljudi ne mogu kupovati njene napitke i meleme) pa je razvila novi plan. Svakome je dala još jednu vrećicu koja je bila vrlo slična vrećici sa Pahuljicama, samo što je ova bila hladna, dok je vrećica sa Pahuljicama bila topla. U ovoj vrećici su se nalazile Hladne Bodljice. Ove Hladne Bodljice nisu činile da se ljudi osjećaju toplo i pahuljasto, već su činile da se osjećaju hladno i bodljikavo. Ali Hladne Bodljice su ipak sprečavale da se ljudi potpuno zgrče i iskrive kičmu. I tako, od tada, svaki put kad bi neko rekao: »Želio bih Toplu Pahuljicu«, ljudi koji su se plašili da će isprazniti svoje zalihe rekli bi: »Ne mogu ti dati Toplu Pahuljicu, ali da li bi želio umjesto toga Hladne Bodljice?«. Ponekad bi se dvoje ljudi sastalo, misleći da mogu dobiti jedno od drugog Toplu Pahuljicu, ali bi se neko od njih predomislio i to bi se završilo tako što bi jedan drugome udijelili Hladne Bodljice. Tako je kao posljedica toga, iako je vrlo malo ljudi umiralo, ipak većina ljudi bila i dalje nesretna i osjećala se vrlo hladno i bodljikavo.
Situacija se dodatno komplicirala jer je nakon dolaska vještice bilo sve manje i manje Toplih Pahuljica unaokolo; tako su Tople Pahuljice, koje su ranije bile besplatne kao i zrak koji dišemo, postale vrlo skupocjene. To je, zatim, prouzrokovalo da ljudi čine sve ne bi li ih nekako dobili. Pre nego što se vještica pojavila, ljudi su se okupljali u grupama od troje, četvoro ili petoro, nikad ne mareći previše tko kome daje Tople Pahuljice. Nakon dolaska vještice, ljudi su počeli to činiti u parovima i čuvati sve svoje Tople Pahuljice isključivo jedno za drugoga. Ljudi koji bi se zaboravili i davali svoje Tople Pahuljice nekome drugom, odmah su se osjećali krivim zbog toga što su znali da će njihov partner vjerojatno biti uvrijeđen trošenjem Tople Pahuljice. Neki ljudi, koji nisu mogli naći dovoljno darežljivog partnera, morali su kupovati svoje Tople Pahuljice i morali su provesti dosta vremena radeći da bi zaradili dovoljno novca.
Neki ljudi su nekako postali »popularni« i dobivali su puno Toplih Pahuljica a da ih nisu ničim uzvraćali. Oni su zatim prodavali te Tople Pahuljice ljudima koji nisu bili »popularni« a Pahuljice su im trebale za preživljavanje.
Druga stvar koja se dogodila bila je da su neki ljudi uzeli Hladne Bodlje – kojih je bilo u neograničenim količinama i lako se moglo doći do njih - obojili su ih u bijelo i uvaljivali ih kao da su Tople Pahuljice. Te imitacije Toplih Pahuljica bile su uistinu Plastične Pahuljice, i one su prouzrokovale niz dodatnih teškoća. Na primjer, dvoje ljudi se sastalo i slobodno razmijenilo Plastične Pahuljice, za koje su smatrali da će učiniti da se osjećaju dobro, ali je ispalo da se umjesto toga osjećaju loše. Pošto su oni pretpostavljali da razmjenjuju Tople Pahuljice, ljudi su odrastali vrlo zbunjeni ovim, ne shvaćajući da je njihov hladni i bodljikavi osjećaj zapravo rezultat toga što su dobili previše Plastičnih Pahuljica.
I tako je situacija bila vrlo, vrlo turobna, a sve je to počelo dolaskom vještice koja je učinila da ljudi vjeruju da će jednoga dana, kada najmanje budu očekivali, posegnuvši rukom u vrećicu sa Toplim Pahuljicama, tamo neće naći više nijednu.
Nedugo zatim, u znaku Vodenjaka, rodila se mlada žena sa širokim bedrima i došla u ovu nesretnu zemlju. Činilo se kao da nije ni čula za zlu vješticu i nije bila nimalo zabrinuta da će jednom ostati bez svoje zalihe Toplih Pahuljica. Ona ih je davala slobodno i rado, čak i kad ih neko nije izričito tražio. Zvali su je Hip i nisu odobravali njeno ponašanje jer je ona davala drugoj djeci osjećaj da nemaju potrebe brinuti se o tome da će ostati bez svoje zalihe Toplih Pahuljica. Djeca su je veoma voljela jer su se u njenom društvu osjećala ugodno i sama su počela slijediti njen primjer i davati drugima Tople Pahuljice kad god bi osjetili da treba.
Odrasli su postali zabrinuti i odlučili su donijeti zakon da bi zaštitili djecu od toga da potroše svoje zalihe Toplih Pahuljica. Taj zakon je proglasio za kazneno djelo bezbrižno davanje Toplih Pahuljica drugima, bez javne dozvole. Mnoga djeca, ipak, izgleda da nisu na to obraćala pažnju i usprkos zakonu ona su nastavila davati jedno drugom Tople Pahuljice kad god bi osjetila da to trebaju učiniti i kad god je to neko od njih tražio. Pošto je bilo puno, puno djece, skoro isto toliko koliko i odraslih, počelo je izgledati kao da će biti po njihovom.
Za sada je teško reći što će se dogoditi. Hoće li odrasli, snage reda i zakona zaustaviti nebrižan odnos djece? Hoće li se odrasli pridružiti Hip i djeci u uvjerenju da će uvijek biti dovoljno Toplih Pahuljica? Hoće li se oni sjetiti dana koje njihova djeca žele vratiti? Dana kada je Toplih Pahuljica bilo u obilju jer su ih ljudi slobodno i rado davali jedni drugima...
O čemu govori ova priča?
(Komentar Jelene Vrsaljko)
Postoje primarne biološke potrebe, za hranom, vodom, kisikom, spavanjem. Svima nam je jasno da bez njih čovjek ne može preživjeti. No koliko su važne naše emocionalne potrebe? Koliko je važna potreba za sigurnošću, pripadanjem i ljubavlju, poštovanjem i samopoštovanjem, za samoaktualizacijom? Što se događa kada čovjeka okolina ignorira, kada je za njega nezainteresirana, kada s njim ne komunicira ni na koji način? Jesu li posljedice „samo“ emocionalne?
Američki psihoanalitičar mađarskog porijekla Rene Spitz još je 1945. Godine istraživao razvoj djece koja su zanemarivana u domovima za nezbrinutu djecu. U to su vrijeme sirotišta bila organizirana puno drukčije nego danas – vodilo se računa samo o zadovoljenju fizičkih potreba djece, a o emocionalnoj strani nitko nije vodio računa. Smatralo se da društvo daje dovoljno tome što osigurava fizičko preživljavanje djece bez roditelja. Rezultati Spitzovih istraživanja uzrokovali su korjenite promjene u organizaciji domova za nezbrinutu djecu svugdje u svijetu.
Ono što je Spitz utvrdio bilo je za to vrijeme zaprepašćujuće: Djeca kojoj je nedostajala roditeljska njega, usprkos normalnoj prehrani i zadovoljenju drugih fizičkih potreba, po svim su parametrima fizičkog razvoja pokazivala zaostajanje u odnosu na djecu koja su imala roditeljsku njegu: Smrtnost je bila statistički značajno veća, visina djece bila je ispod prosjeka, psihosomatski poremećaji znatno češći…
Ono što je interesantno jest da su ta djeca pokazivala veće zaostajanje u fizičkom razvoju ne samo od djece koja su dobivala ljubav i njegu, nego i od zlostavljane djece! Kako je to moguće? Zato što je čovjekova potreba za bilo kakvim podražajem, odzivom okoline na njegovo ponašanje tako jaka da ju bolje zadovoljava i bilo kakav, pa i negativan podražaj, od apsolutnog nedostatka podražaja.
Iz gladi za podražajima razvija se glad za dodirom, tj. potreba za tjelesnim kontaktom s nekim drugim živim bićem. Za djetetov razvoj najbolji je oblik dodira koji proizlazi iz intimnosti s majkom, a u odrasloj dobi ta glad za dodirom ne nestaje već se iz nje razvija glad za prepoznavanjem, tj. glad za stroukom.
U teoriji transakcijske analize Strouk je jedinica prepoznavanja i jedinica pažnje. Manifestira se kroz tjelesni dodir ili kroz riječi, pogled, pokret, postupak. Strouk je istinita i važna informacija koju dajemo drugoj osobi o njoj i za nju. U socijalnim kontaktima umjesto fizičkog dodira pojavljuje se simbolička forma: primjećivanje, pažnja i priznanje.
Biti prepoznat, bilo pozitivni ili negativno, ali istinito od izuzetne je važnosti za djetetov razvoj, za razvijanje osjećaja samopouzdanja i samopoštovanja. Pozitivno prepoznavanje nas stimulira, a negativno nam daje mogućnost za korekciju - što podrazumijeva rast i razvoj. U tom smislu bolje je i negativno prepoznavanje nego nikakvo – veće će traume doživjeti dijete koje je nevidljivo nego ono koje zadirkuju i kojem se rugaju.
Gledan iz ove perspektive, uspjeh društvenih mreža puno je jasniji – on se može zahvaliti prvenstveno razmjeni stroukova. Na facebooku primjerice takve ćemo stroukove dobivati često i u velikim količinama. Svaki „like“ koji kliknemo mišem znači strouk za osobu čiju smo sliku, status ili tekst označili da nam se sviđa. Kada „bocnemo“ prijatelja – to je strouk. Kada osjetimo sami potrebu za stroukovima, dovoljno je da promijenimo sliku profila i ispod nje će se naći u vrlo kratkom vremenu veliki broj stroukova.
Ovdje se nećemo baviti raspravom koja je vrijednost ovakve izmjene stroukova i je li njihova vrijednost veća, jednaka, manja… od stroukova u pravom, fizičkom svijetu. No činjenica je da deseci milijuna ljudi u svijetu lutaju virtualnim prostorom zbog sasvim prirodnog poriva, „gladi“ koja je očito nezadovoljena u stvarnom svijetu, a kojoj svi mi moramo na neki način udovoljiti, jednako kao što moramo udovoljiti i potrebi za hranom.
Bajka o toplim pahuljicama ima sasvim jednostavnu poruku: Dajte ljudima stroukove, jer oni se neće istrošiti. Ne postoji vreća puna stroukova koja se može isprazniti. Ne morate biti štedljivi - koliko god ih dajete, imat ćete uvijek novi strouk za novu (ili staru) osobu u vašem životu.
