Ona ima šest godina. Uskoro će krenuti u prvi razred. Ali još ne zna čitati.
Stidi se zbog toga. Pametna djevojčica poput nje trebala bi već znati čitati, tako joj kaže mama. Ali ona je previše lijena. I neozbiljna. Stalno se igra. Ili crta.
Mama ju tjera da sjedi s njom i pogađa slova. Svaki dan kad se vrate iz vrtića sjednu za stol u kuhinji, mama joj piše slova, a ona pogađa. Prvo se trudi, ali nikako da zapamti te crteže, koje slovo bi trebalo biti koji crtež. Pa pogriješi, a kad pogriješi mama se jako ljuti. Pa ju bude strah. I onda više ne može misliti, nego samo nasumce govori slova u nadi da će pogoditi ono što je mama napisala. Uglavnom ne pogodi, pa se mama ljuti sve više, a nju je sve više strah i stid. Onda se rasplače, a mama ju potjera u sobu vičuči za njom da je lijena i da se pravi glupa jer joj se ne da misliti.
Njena susjeda već zna čitati, a samo je pola godine starija.
Mama joj kaže da bi htjela imati tako vrijednu kćer, a ne ovako glupu ljenjivicu.
Žao joj je što ljuti mamu.
Žao joj je što nije dobra. Što je tako lijena i zločesta.
Kada roditelji čekaju dijete, velika većina njih mašta o tome kakvo će dijete biti. Hoće li imati njihove fizičke osobine, hoće li im biti slično po temperamentu, inteligenciji… Uvijek nam je lakše s djetetom koje je slično nama – tu smo “na svom terenu”. Ako je dijete malo drugačije, to već postaje pravi izazov za nas. A još je veći izazov kada roditelji počnu uspoređivati svoje dijete s drugom djecom. Pa kada uvide da je drugo dijete spretnije, da više zna, da se ponaša pristojnije. Tada je lako upasti u zamku u koju je upala i mama djevojčice iz naše priče. Zamku u kojoj, radi silne želje da naše dijete bude “bolje” mu počnemo slati poruke da ovakvo kakvo je nije dovoljno dobro. Dijete nažalost ne čuje samo da nije dovoljno dobro. Dijete čuje i da ga roditelji vole uvjetno: ako dostigne određene rezultate tada će ga voljeti. Ako ne dostigne, tada neće. Ako na moment uđete u poziciju tog djeteta – zar to nije strašna poruka? Zar to nije poruka s kojom bi se vrlo teško nosila i većina nas odraslih, a kamoli jedno dijete koje nema mehanizme da se zaštiti?
Najbolja namjera nije garancija da nećemo učiniti veliku štetu drugom biću. Mama iz priče je sigurno imala dobru namjeru: možda je željela da njezinoj djevojčici bude lakše kada dođe u školu, da zna čitati i da bez poteškoća savladava gradivo. Tko to ne bi htio za svoje dijete? No mama nije svjesna da njezin način nije bio dobar i da je svojim postupcima dala dobre temelje za rast jedne nesigurne mlade žene bez samopoštovanja. Mlade žene koja u vlastitim očima neće biti dovoljno dobra pa onda neće ni postizati uspjehe u životu jer će misliti da nema kapacitete za njih. Mlade žene koja će vjerovati da je ljubav uvijek uvjetovana i da je ona ne zaslužuje – jer nije nepogrešiva. Mlade žene koja se neće sjećati svoje majke kao sigurne baze, baze u kojoj ima podršku i potporu već kao prve značajne osobe u životu koja joj je poručila da nije dovoljno dobra. A kome vjerovati ako ne majci?
Djeca upijaju sve što im govorimo i kako se ponašamo. Ako pazimo kako ćemo nešto reći svom šefu ili prijatelju, zašto isto pravilo na primjenimo u komunikaciji s djecom? Djeca nisu podređeni članovi obitelji – oni su mala bića koja u potpunosti ovise o nama i koja našu riječ shvaćaju vrlo ozbiljno i konačno. Mi nismo tu da rukovodimo njima već da ih učimo i poučavamo, da ih pripremimo za život, damo im podršku i vjetar u leđa. A vjetar u leđa sigurno nećemo ostvariti govoreći im da su lijeni, neozbiljni, nedovoljno pametni. Kritizirati smijemo ponašanje ali ne identitet. Ako svom kolegi na poslu ne bi rekli da je smotan (identitet) već bi ga zamolili da ispravi ono što je pogriješio (ponašanje), tada možemo i svom djetetu izreći kritiku na isti način. Ako ništa drugo zaslužilo je bar jednak tretman kao kolega (ako ne i bolji), zar ne?
