Dobila sam na poklon prekrasnu kutiju ukrašenu cvijećem, a u njoj puno umotanih poklona i čestitku u kojoj kaže kako je sve ovo što se nalazi u kutiji pribor za coacha. Između ostalog unutra je bila teglica s mudrim porukama. Kažu moji prijatelji koji su osmislili ovaj poklon, izvadiš svoju poruku za taj dan i malo se zabaviš traženjem značenja. I krenem pisati današnji članak na temu skripta i sjetim se teglice. Izvučem svoju poruku za danas: Ono što jesmo, proizvod smo vlastitog razmišljanja.
Mi sebe doživljavamo na neki način. Vidimo svijet oko sebe, sebe u tom svijetu i imamo ideju o tome koja je naša uloga u tom svijetu. Vidimo kakvi smo, ali i tko su i kakvi su drugi ljudi oko nas. Pričamo svoju priču koristeći životni scenarij koji smo počeli pisati kao mali, kada smo pokušavali razumjeti što se sve događa oko nas i razvijali strategije za opstanak. Vjerovali ili ne naša priča je spremna za korištenje već od naše sedme godine. Svoj narativ kontinuirano nadopunjujemo kako bi dali smisao prošlosti, našli alate za rješavanje problema u sadašnjosti i predvidjeli što nam nosi budućnost. Skript je pun uvjerenja i očekivanja koja nisu uvijek samo naša, i može se dogoditi da ne ostvarujemo svoj puni potencijal kako bi potvrdili svoj skript.
Kada dođemo na posao, svoj skript donosimo sa sobom. To je naša priča. Ali naši kolegice i kolege imaju svoje priče, naši lideri i naši zaposlenici imaju svoje priče. Organizacija je mjesto susreta naših priča. Organizacija također ima svoju priču o tome kako je nastala, tko je osnivač, hoće li uspjeti ili neće. Organizacija prvo nastaje kao ideja u glavi svog osnivača, koji zamišlja kako će organizacija funkcionirati, kakva će biti i kako će se uklopiti u postojeće poslovno okruženje. Ipak priču o organizacijskom skriptu pričati ćemo neki drugi put. Sada je fokus na nama. Kako mi s obzirom na svoju priču funkcioniramo u svojoj organizaciji, pa makar bili mikro poduzetnici i jedini zaposleni.
Ispričat ću vam komadić svoje priče, samo da steknete dojam. Moja priča obojana je sa žurbom i s preuzimanjem previše zadataka na sebe. Kada pogledam u djetinjstvo mojoj majci ništa nije bilo teško. Nakon noćne smjene kao medicinska sestra nije bilo vremena za spavanje jer sam je ja čekala. Trebalo je napraviti i ručak i srediti kuću. Danas kada je pola stoljeća iza mene, moram svjesno stati i reći sebi da imam pravo na pauzu. Mogu si dati dozvolu da mogu raditi sporije i biti preciznija, ne zanemariti neke važne stvari u ugovoru koju upravo čitam. I ne, ne moram raditi 5 stvari odjednom. Što se događa kada udahnem i dam si vrijeme? Riješim više stvari, budem efikasnija, vidim stvari jasnije. Svjesna sam što radim i što drugi u mom timu rade.
Brzina u poslu je važna, ali ne kao automatski odgovor na situaciju. Automatski odgovor na situaciju znači kako je naš odgovor uvjetovan, kako jedino ako tako napravimo imamo dojam da vrijedimo. Automatizam nas lako zavara, kao da je to jedini ispravan način za nas, jer mi tako radimo i najbolji smo u tome. “Ja sam jednostavno takva ili takav”, zvuči li vam to poznato? Kada želimo biti brzi lako upadnemo u zamku pretjeranog preuzimanja obaveza. Kad imamo previše toga na tanjuru, javlja se iscrpljenost i dugoročno stres. Konačni rezultat, nismo ni produktivni niti smo zadovoljni.
Vratimo se trenutak onoj svjesnosti, što ja radim i što rade drugi oko mene koja nas vodi u autonomiju. Autonomija nam otvara mogućnosti i opcije koje imamo za odgovor u određenoj situaciji, kako biti OK i surađivati na način gdje je svatko odgovoran za sebe i svoje ponašanje. Mi imamo svoju priču i naši timski suigrači svoju, međutim ostavljam vas s jednom misli za kraj: mi imamo izbor i možemo odlučiti ispričati drugačiju priču. Kako vam se to čini?
Newton, T. (2006). Script, Psychological Life Plans, and the Learning Cycle. Transactional Analysis Journal, 36(3), 186–195.
