Marija je prekrasna djevojčica u dobi od šest godina. Vrijeme uglavnom provodi kod bake. Naime roditelji su vrlo opterećeni svakodnevnim problemima, poslom i drugim obvezama, ali i međusobnim odnosom. Oboje su svjesni da im je brak loš i oboje traže način kako da ga spase, prvenstveno radi djeteta, pri čemu zaboravljaju na dijete i bave se svojim problemima. Začarani krug.
Nije baka Zorka loša žena, ali Marija bi sve dala da bar neki vikend provede sa svojim roditeljima. Djeca u školi često pričaju o obiteljskim izletima, ljetovanjima, a ona bi im mogla pričati o tome kako je s bakom Zorkom gledala televiziju. Baka nije baš najpokretnija što se tiče izleta i sličnih aktivnosti.
Prošle su godine i Marija je stasala u uspješnu mladu ženu. Iz želje za prepoznavanjem od strane mame i tate završila je fakultet s najboljim ocjenama, magistrirala i doktorirala, našla odličan posao. Kada se sve zbroji nije loše. Jedino su je mučili muško-ženski odnosi koji su uredno završavali i prije no što bi zapravo i počeli. Muškarci su prema njoj bili sebični gadovi. U vezama je davala sve od sebe, ako je moguće i više od toga. Nabavljala je najbolje poklone za rođendane, organizirala je partije iznenađenja, kuhala fine večere, stajala na raspolaganju i bila potpora i podrška kada je njemu bilo teško.
I uredno, bez iznimke nije mislila na sebe, a nisu na nju mislili niti njeni partneri. Bez iznimke, niti jedan. Zaboravljali su njene rođendane, nisu dolazili na vrijeme na dogovore, nije dobivala ono što je tako silno željela…ljubav.
Prolazilo je vrijeme. Pravi se nije pojavljivao. Razočarenja su ju iscrpila, počela je gubiti nadu, počela je osjećati očaj i pomislila da možda ipak treba pomoć.
I tako je završila na psihoterapiji. Psihoterapeutica je Mariju priključila grupi koja se upravo stvarala i Marija je krenula na grupnu psihoterapiju, gdje je s iznenađenjem shvatila da postoje i druge osobe s iskustvima sličnima njenom, da u svom problemu nije sama. Činjenica da njen slučaj nije izoliran i njoj je ukazala na to da postoji određeni uzorak ponašanja s možda identičnim ili barem sličnim uzrokom i objašnjenjem.
Tijekom psihoterapije, slušajući druge i dijeleći svoja iskustva, pažljivo analizirajući objašnjenja psihoterapeutice, Marija je došla do frapantne spoznaje: ona traži muškarce koji misle samo na sebe, kako bi ih „preobratila“ da misle i na nju. Osvjestila je da je nalazila partnere za koje je unaprijed, na nesvjesnoj razini, bila sigurna da joj neće pružiti ljubav na način koji bi nju zadovoljio. Sitni signali njihove sebičnosti u početku poznanstva, koji bi nekog drugog odbili, nju su nesvjesno privlačili i ulijetala je u vezu poput prihvaćanja izazova „ja to mogu, on će me zavoljeti“. Ulagala je vrijeme i energiju baš kao što je to činila sa svojim roditeljima. I na kraju kada ne bi uspjela u svom cilju, a to je da partner odjednom postane nježan i brižan prema njoj, osjećala bi se jadnom i usamljenom baš kao onda kada je bila mala i kada je čekala da roditelji obrate pažnju na nju. To je bila potvrda da su svi ljudi isti i da ne postoje nježni i brižni muškarci s kojima bi poželjela ostvariti intiman odnos i prepustiti se.
To je psihološka igra, čijim razrješenjem Marija dolazi do spoznaje da su takvi bili njeni roditelji, opterećeni međusobnim odnosom, ali da takvi nisu svi ljudi te da postoje i brižni muškarci koji bi vrlo rado obraćali pažnju na uspješnu mladu ženu kao što je ona sama. Na svjesnoj razini naučila je prepoznavati sitne početne signale sebičnosti kako bi samu sebe zaustavila prije nego što išta započne s takvim muškarcem. Uskoro to nije ni morala činiti svjesno. Refleksna odbojna reakcija na prve signale sebičnosti postala je dio njene prirode, njena nesvjesna kompetencija.
Na nesvjesnoj razini, prema teoriji transakcijske analize, igre igraju svi. Na taj način ljudi potvrđuju neke rane odluke, koje su donijeli kao djeca. Temelj igre razvija se u djetinjstvu. Situacije mogu biti najrazličitije i teško ih je nabrajati ili čak opisati.
Primjerice:
Sedmogodišnjeg Josipa zabolio je trbuh za vrijeme ručka, pa je zamolio roditelje da više ne jede. Roditelji su ga pitali hoće li malo leći dok mu bol ne prođe. Nakon sto je Josip otišao u krevet, njegov mlađi brat je rekao da i njega boli trbuh. Tata ga je pogledao ispitivački, te je rekao: „hm, maloprije ti nije bilo ništa. Jesi li ti to malo izmislio?“
U nekoj drugoj obitelji situacija bi mogla biti drugačija. Roditelji bi možda poslali i mlađeg sina u krevet. Ukoliko bi se to ponovilo, dječak bi mogao zaključiti „Aha, ako kažem da me nešto boli, mogu prestati jesti“, što bi se kasnije moglo pretvoriti u igru „Jako me boli, ne mogu ići u školu/fakultet/posao/raditi/oprati suđe… Iz čega bi se mogla razviti neka psihosomatska bolest zbog koje „pacijent“ ima brojne sekundarne dobiti.
Ovaj primjer pokazuje da mala djeca svjesno započinju igre. Kasnije se ti počeci zaborave, a njihovu skrivenu bit zamagle neki društveni okviri.
Pomoću igara ljudi se lakše snalaze u životu jer koriste strategije koje su razvili kao djeca. One im pružaju sigurnost.
U svakoj igri pojedinac baca udicu. Udica se baca na slabost druge osobe. Dakle nalazimo osobu koja nam je kompatibilna u tom smislu. Primjerice ako imamo osobu koja je u poziciji Žrtve i koja često jadikuje i kuka bez ambicije da nešto i promjeni u svom životu, takva će osoba jadikovati i kukati osobi koja pak ima ambiciju spašavati druge. Žrtva će jadikovati, Spasitelj će nuditi rješenja koja žrtva neće prihvatiti i na kraju će se oboje osjećati uzrujano, jadno, neuspješno.
Igre se mogu igrati na tri stupnja intenziteta: prvi stupanj je društveno interesantan, pa je pojedinac voljan podijeliti posljedice igre s drugima. Štoviše, igre prvog stupnja igraju svi koji su za to zainteresirani i općenito završi s blagim uzrujavanjem. Drugi stupanj donosi ozbiljnije posljedice i rjeđe se dijele s drugima, a pojedinci koji ih igraju najčešće završavaju na psihoterapiji. Jedan od razloga zašto je tome tako je da vrlo teško dolaze do svojih ciljeva i često im se čini da im se „uvijek“ događaju jedne te iste nekonstruktivne i uznemirujuće situacije.
Igre trećeg stupnja imaju ozbiljne posljedice jer barem jedan sudionik igre završi u sudnici, ludnici ili mrtvačnici.
