Karpmanov trokut je jednostavno i zanimljivo objašnjenje osnove mnogih psiholoških igara koje se zasnivaju na izmjeni tri uloge u igri: Progonitelja, Spasitelja i Žrtve. Pročitajte… možda ćete i sebe prepoznati. 🙂
Marko je, kao i svaki radni dan, jedva dočekao da s posla dođe doma. Skinuo je cipele i jaknu i ušao u kuhinju. “Eto me, stigao sam…” veselo je dobacio Jasni. “Bok.” bio je kratak i mrvicu prehladan odgovor. Pogledao ju je i zamijetio taj blago tužan pogled, posebnu blagu tugicu pomiješanu s nervozom koja u njemu pokreće neki zaštitnički gen, potrebu da izvuče svoju ženu iz depresije ili te lagane tugice u koju je upala…
“Što je bilo?”
“Ma ništa…”
“Pa reci, vidim da je nešto…”
“Ma ne, ništa, nije bitno…”
“Pa reci, ne mogu te ignorirati kad vidim da nešto jest…”
“Ma ništa, ti ionako tu ne možeš pomoći…”
“Pa možda i ne mogu… al možda ti mogu olakšati… barem da mi ispričaš… možda ti bude lakše…”
“LAKŠE?!? KAKO LAKŠE?!? ŠTO LAKŠE?!? DA TI HOĆEŠ DA MI BUDE LAKŠE, OPRAO BI SUĐE KOJE SI OPET, KAO, ZABORAVIO OPRATI!!!! BOLI TEBE KAKO JE MENI, NE IZIGRAVAJ SADA TU NEKU DOBRU DUŠICU! BOLI TEBE TO ŠTO SE JA MALTRETIRAM I S KUĆOM I DJECOM DOK SE TI “UMARAŠ” NA POSLU…………………..”
Što se zapravo dogodilo?
Tu trebamo malo zaustaviti film i prevrtiti unatrag. Tu, do ovog trenutka kad se Jasnino lice iz tužne i unesrećene ženice pretvara u divlje, razgoropađeno lice vještice koja je spreman svom mužu (figurativno) odrubiti glavu. Vidite li kakva je to nagla promjena? Kao da se radi o dvije osobe. Kao da je Jasna u jednom trenutku bila jedna osoba, a u drugom druga.
U jednom trenutku ona je od žrtve situacije postala progonitelj.
Stephen Karpman je primijetio da ljudi često do beskraja ponavljaju “igre”, tj. ovakve i slične dijaloge bez ikakvih rezultata, u kojima dvoje (ili više) ljudi preuzimaju tri osnovne uloge: Spasitelj, Progonitelj i Žrtva. Po njemu se ovakvo pojašnjenje naziva – Karpmanov trokut.
U ovom gornjem primjeru igra je počela u trenutku kada je Marko ušao u kuću. Jasna je do tada možda imala sasvim drugi izraz lica, bila ljuta što Marko nije oprao suđe, ali čuvši njegov korak u stanu ona naglo poprima izraz tužne osobe i ničim ne pokazuje da to ima veze s njim. Kaže se da je “bacila udicu”, tj. postavlja se u ulogu Žrtve koja očekuje svog Spasitelja. Marko, naravno, revno prihvaća tu ulogu i jedno se vrijeme dijalog odigrava upravo na razini Spasitelj-Žrtva.
Važan je obrat
No, u svakoj je takvoj igri bitan obrat. Netko u nekom trenutku mora preuzeti treću ulogu. U gornjem primjeru to je Jasna koja, u trenu, od Žrtve postaje Progonitelj i osjeća gotovo užitak što je Marka tako “stjerala u kut”, jer je zaslužio barem takvu psihološku kaznu. Taj užitak je ono što ona “dobiva” igrom i to je, u stvari, za nju krajnji cilj igre.
No, ni Marko ne ostaje u ulozi Spasitelja. Jasnina promjena uloge čini Markovu ulogu Spasitelja suvišnom. Vjerojatno će tada preuzeti ulogu Žrtve koju napada Progonitelj, bijesno otići iz sobe, uvjeren da nije zaslužio da se Jasna prema njemu tako ponaša čak i ako nije oprao suđe. E, tu je sada njegova dobit: Nije oprao suđe, ali nema zbog toga ni grižnju savjesti, jer “ona neurotičarka tamo to i tako ne zaslužuje”.
I tako je igra u Karpmanovom trokutu svakome donijela neku “dobit”. Zato se igre i ponavljaju godinama, do besvijesti, a problemi se ne rješavaju.
Igre su zamjena za intimu
Eric Berne, utemeljitelj transakcijske analize, u svojoj knjizi “Koju igru igraš” kategorizirao je niz psiholoških igara koje ljudi igraju u međusobnim odnosima. Igranje igara i ovakva izmjena uloga je, u stvari, bijeg od prave intime, razumijevanja i istinskog iskazivanja vlastitih potreba i zadovoljavanja tuđih. Parovi koji su zajedno godinama i desetljećima možda uopće nisu intimni. Možda svoj odnos grade na igrama i dobiti iz njih. Ta dobit stvara ovisnost, pa su ljudi često uvjereni da se vole jer ne mogu zamisliti život jedno bez drugog, a u stvari se radi o dubokoj uvučenosti u igre.
