Jeste li ikad doživjeli onaj neugodan osjećaj u trbuhu nakon sastanka koji je, naizgled, prošao dobro? Projektni sastanak je bio zakazan za ponedjeljak ujutro, svi prisutni su kimali slažući se prijedlozima zaduženja i rokovima projekta. Nakon tjedan dana projekt stoji, atmosfera u uredu je naelektrizirana, posao nije odrađen i menadžeri su ljuti. Zaposlenici su potpuno zbunjeni, jer je svatko od njih mislio da su određena zaduženja tuđa, a ne njihova.
Gdje je zapelo? Zapelo je u nevidljivom prostoru između onoga što je izgovoreno na sastanku i onoga što se prešutno očekivalo. U organizaciji, ugovor nije samo administrativni ugovor o radu koji potpisujemo kad počinjemo raditi, već postoje profesionalna i psihološka razina ugovora. Tek kada uskladimo sve tri razine, možemo reći da doista radimo zajedno, a ne samo jedni pored drugih. Administrativna razina ugovora je kostur poslovnog odnosa. Njime definiramo radna mjesta, radni uvjeti i pravni okviri. Druga razina ugovora je profesionalna koja definira konkretna zaduženja, kompetencije i ciljeve koje trebamo ostvariti. No, prava se čarolija suradnje ili potencijalno najveći problem kriju na trećoj, psihološkoj razini. To je nevidljivi ugovor u kojem se pitamo: Što se očekuje od mene u ovoj suradnji? Je li u redu reći da ne znam? Kako ćemo se ponašati ako pogriješimo? Kako ćemo si dati podršku kada pritisak postane prevelik? Ako preskočimo ovu treću razinu, upadnemo u zamku podrazumijevanja.
Zamislimo u spomenutom projektu suradnju kolega Ane i Marka. Njihov administrativni i profesionalni ugovor su jasni. No, psihološkim ugovorom uopće se nisu bavili. Marko kao iskusniji kolega smatra da on ima više prava odlučivati, pretpostavlja da se to od njega očekuje u ovom projektu. Ana, s druge strane čeka neki signal da je njezino mišljenje dobrodošlo, vjerujući da se u dobrom timu ne moraš boriti za riječ. Kao rezultat njihovih pretpostavki Marko samostalno donosi odluke i komunicira s klijentom vjerujući da spašava situaciju. Ana to vidi kao ignoriranje svoje stručnosti. Nakon nekoliko dana Marko postaje nervozan jer osjeća da sve radi sam i počinje je kritizirati. Ana ne razumije njegovu kritiku, jer je Marko nije ni pitao za mišljenje. Njihova energija više ne ide u projekt, već u tihi rat. Da su na početku sjeli i dogovorili kako izgleda proces odlučivanja, komunikacije s klijentom i što im je uzajamno potrebno za osjećaj sigurnosti, ovaj scenarij se ne bi odigrao.
Ovo usklađivanje nije jednokratan čin. Poslovi i projekti se mijenjaju, kao i prioriteti. Ako tada ne sjednemo i ponovno ne ugovorimo način na koji ćemo surađivati i izražavati nezadovoljstvo, ljutnja će se preliti u zadatke. Umjesto suradnje, počet ćemo se igrati traženja krivca. Stoga kada osjetite da tim tone u zamjeranje, apatiju ili bespomoćnost, to je jasan znak da je vrijeme za reugovaranje. Možda je potrebno privremeno usporiti tempo, dati dozvolu za pogrešku ili postaviti manje, dostižne ciljeve kako bi se vratilo samopouzdanje. Zamislite kvalitetan ugovor o suradnji kao ogradu na mostu koja nas ne sprečava da hodamo, već nam daje sigurnost da to činimo slobodno znajući točno koje su granice.
Sljedeći put kada započinjete suradnju, ne krećite u akciju dok ne stavite karte na stol i uskladite svoja očekivanja. Tek tada posao prestaje biti labirint u kojem gubimo vrijeme dok dođemo do cilja i postaje prostor u kojem možemo stvarati i surađivati. Kada razmišljate o ovoj temi i kad se dogovarate o suradnji na poslu možda je potrebno samo se još jednom podsjetiti jasne podijele uloge kako bi put do krajnjeg cilja bio što jednostavniji i funkcionalniji.
Želite li saznati više?
Transakcijska analiza ima svoju primjenu u rješavanju raznih organizacijskih problema. Više o tome na našim stranicama posvećenima organizacijskoj transakcijskoj analizi.
