Žrtva? Ili možda ipak… - Članci i razmišljanja

Otvoreni su upisi u školu psihoterapije TA202 za jesen 2019. Prijavite se!

Žrtva? Ili možda ipak…

Za razliku od prethodnih priča, ovaj put objavljujemo priču naše čitateljice. Drago nam je da je podijelila svoje iskustvo i promišljanja. Pozivamo i Vas da učinite isto, najbolje priče, iskustva i razmišljanja rado ćemo objaviti na našem blogu, anonimno ili s potpisom… kako god Vama odgovara.


Sjedimo na kavi i prijateljica mi priča svoju verziju priče: imaju malo dijete a svi ih žele izbaciti iz kuće. Nigdje nisu dobrodošli. Nikada ne može biti jednostavno, uvijek ispadnu krivi za nešto…

Zvuči kao tužna priča, ali…

Družimo se već par godina. Nikada nemaju novaca. Troše bez razmišljanja i ne računaju nikad na budućnost. Roditelji i prijatelji već su puno puta posuđivali novac. Išlo se u minuse bez previše analiza. Već će nekako taj minus pokriti. Bez obzira na minuse oni su htjeli kupiti kuću. Da bi stvar bila zanimljivija odlučili su dobiti i dijete. Našli su kuću koja im odgovara ali (gle čuda) banka ne da kredit. Tražili nekog da umjesto njih digne kredit ali nisu našli nikoga. Njihov je zaključak: nitko nam ne želi pomoći.

Da pomognu, roditelji su im prepisali stan koji su prodali su u roku tjedan dana i napokon kupili kuću koju žele. Kuća je ruševna vikendica bez ijednog priključka u koju se duplo više mora uložiti. Zapravo bi bolje bilo da se cijela sruši i gradi ispočetka. Obzirom da su stan brzo prodali nemaju kamo otići. Primaju ih njegovi roditelji k sebi, zajedno sa psom i malim djetetom. Jedini je uvjet bio da mačka ne može u kuću. Dogovor je bio da će kuća biti gotova za tri mjeseca. Prošla je godina dana. Roditelji su otputovali van zemlje na neko vrijeme i saznali da je mačka ipak u kući. Lagali su im. Zamolili su ih da odu iz kuće. Jasna je stvar da mačka nije jedini razlog zbog kojeg su ih zamolili da odu, to je samo bila kap koja je prelila čašu. Njihov zaključak: izbacili su nas iz kuće. To im nikad nećemo oprostiti.

Primio ih je njen otac koji u svojoj kući živi sa svojom drugom ženom. Kuća je mala i nema baš mjesta za sve pa će potražiti neki stan za sebe da se svi ne tiskaju u toj maloj kući. Ali nakon nekog su vremena shvatili da im je bolje da si ne traže stan jer to treba platiti a njima je ljepše biti ovdje besplatno i sva novce ulagati u svoju kuću. Bez osjećaja obaveze da sad kad već ostaju ovdje daju novce bar za režije. Tatina druga žena iskreno im kaže da su oni ljudi u godinama i da trebaju mir. I da bi bilo bolje da se ipak presele negdje jer nema mjesta za sve. Prijateljica je naravno uvrijeđena i izvrijeđa tatinu ženu do te mjere da se žena iseli iz kuće. Njen je zaključak: Ne razumijem šta sam joj napravila? Očito sam poremetila njen mir sad kad je tu dijete koje stalno plače, pas koji laje i mačka koja grebe namještaj.  Ne mogu vjerovat, imamo malo dijete a svi nas žele izbaciti van…

Sjedim i slušam svjesna toga da šta god da kažem njena verzija je jedina i apsolutna verzija istine koju ona priznaje. Da li sam probala reći iskreno što mislim? Jesam. Rekla sam da razumijem i njegove roditelje i ženu njegovog tate jer su to ljudi u svojim sedamdesetim godinama i zaista vjerujem da trebaju mir i da bi najbolje bilo da su si našli svoj stan. Što se tada dogodilo? Njen je zaključak na sve to: „Ne slažem se. Oni su svi sebični i bezobrazni. Pa zar se ne bi obitelj trebala držati skupa? Zar se ne bi trebali uvažavati?“

Šta reći? Gledam ju u nevjerici i razmišljam do koje mjere je sposobna prilagođavati stvarnost svojim kriterijima. Osjećam težinu dok sjedim s njom za istim stolom jer mi se u glavi vrti pitanje: zar je moguće da nigdje ne vidi svoje pogrešne korake? Zar ne vidi do kojih su granica doveli najbliže ljude i natjerali ih (u psihološkom smislu) da povuku poteze koji će dovesti do toga da izgube svoju djecu? Zar je moguće da ne osjeća nimalo srama što su povrijedili sve oko sebe svojim ponašanjem? Zar je moguće da ne shvaća da se ponašaju nezrelo, nepromišljeno, neodgovorno i nezahvalno? Zar je moguće da ne cijeni sve što su dotada roditelji s obje strane učinili za njih?

Moguće je.

Jedna od najpopularnijih životnih uloga danas upravo je uloga žrtve. Osobe koje su u ulozi žrtve sebe stavljaju u poziciju nemoćne osobe kojom vladaju okolnosti, događaji, drugi ljudi i nepoznate sile.   Skloni   su   okrivljavati   druge   za   situacije,   događaje,   vlastita   ponašanja   i osjećaje. Uzdišu i stenju i očekuju od okoline da se baci u spašavanje. Uz navedene, istaknuti obrasci ovih ljudi su negativan pogled na druge, fokusiranost na ono što nemaju i ne mogu, sebičnost, pasivna agresija, osjećaj da je život prema njima nepravedan i da uvijek izvuku deblji kraj…

Tko je kriv? Svi drugi su im krivi. Oni se uvijek vide kao “oštećeni” i njeguju uvjerenja kako ne mogu nešto učiniti, nemaju izbora ili netko drugi ima više sreće u životu od njih. Nije im strano  manipulirati   ljudima  i   situacijama   kako   bi   došli   do   osobne  koristi   u   bilo   kojem području života, a odbacivanje odgovornosti njihov je zaštitni znak.

Ova priča neka vam bude poticaj da razmislite o tome da li se sami nalazite u ulozi žrtve. Ako je tome tako vrijeme je da preispitate svoja uvjerenja i svoje životne poteze. Važno je znati da okrivljavanjem drugih podcjenjujete sami sebe i odbacujete moć kreiranja svog vlastitog života a time nažalost, štetite sebi i drugima.

S druge strane, ako u životu pored sebe imate osobu koja je stalno u ulozi žrtve (kao i moja prijateljica iz priče), a ne želi se promijeniti, bilo bi dobro da razmislite da li želite biti blizu osobe čiji životni obrasci ugrožavaju ne samo nju nego i ljude oko nje.

Ja ću svakako razmisliti o tome.

P.


Otvorili smo upise za radionicu TA101 u jesenskom terminu. Svoje mjesto na radionici možete rezervirati već sada!