Kako je preuzela kontrolu - Članci i razmišljanja

Iskoristite božićni popust na NLP praktičarski trening koji počinje u veljači!

Kako je preuzela kontrolu

Nekada davno, u roditeljskom domu, gledala je svoju mamu kako po cijeli dan radi po kući. U sjećanju su joj gomile neopeglanog rublja smještene u zabačenom kutku spavaće sobe, zvuk sjeckanja povrća po dasci, majčini uzdasi zbog kičme koja boli. I tata koji sjedi na kauču i nervozno mumlja da na toj televiziji nema što gledati, ni na prvom ni na drugom programu, brat koji, dolazeći izvana skida trenirku poput kože još u predsoblju i odlazi pod tuš. A mama kupi robu za njim i viče: “PA HOĆEŠ LI IKADA NAUČITI KAMO SE STAVLJA TA ROBA, MAJMUNE JEDAN!!!”.

Rano se prihvatila posla da bi mami pomogla. Mama je radila do tri, ona je ranije došla iz škole, stavila prati rublje, oprala suđe, napravila krevete po cijeloj kući… mama bi se s posla vraćala već umorna i bila je sretna što je barem dio posla već odrađen. “Ajde sada učiti, brini se ti za svoju budućnost…” rekla bi joj sa smiješkom.

“Sreća”, mislila je, “da ne pripadam toj generaciji…” Njena je generacija pokazivala da misli drukčije. Djevojke su se klele da neće dozvoliti da ih muškarci iskorištavaju, a dečkima izgleda da to nije ni padalo na pamet, barem kad ih se uspjelo uhvatiti da o tome ozbiljno razgovaraju. Svi su htjeli biti ravnopravni, cure su bile ponosne zbog svoje samosvijesti, dečki zbog svojih širokih pogleda.

Život je išao svojim tokom. Pobrinula se za svoju budućnost, završila faks… bilo je na faksu vremena i za ispite i za lude provode, za brze užitke i ljubavi koje ostavljaju tragove. Negdje usput zakačili su se jedno za drugo, voleći iste stvari, dijeleći iste stavove, igrajući se na isti način. Zavoljeli su se, istinski, duboko. Jedno vrijeme hodali, pa odlučili staviti prstenje i reći ono “da”, za njih formalno, ali njihovim roditeljima neizmjerno važno. Pa kad im je toliko važno… zašto da to ne učine, kad ionako znaju da će cijeli život voljeti jedno drugo?

I počeo je zajednički život. Oboje uzbuđeni i u radosnoj nervozi dijelili su uloge na nov, uzbudljiv način. Ništa nije “muški” posao, ništa nije “ženski” posao. Osim onih stvari koje ona, prirodno, ne može napraviti jer je fizički slaba. Suđe će prati jedan dan on, drugi dan ona. Peglati će jedan tjedan on, drugi tjedan ona. Itd, itd… sve precizno određeno…

Bila je zadovoljna dogovorom. Potpuno. Ili… skoro potpuno…

Jer negdje u dubini javio se, jedva čujno, crv sumnje… Je li on isto tako zadovoljan?

Da, muškarci su moderni, muškarci danas žele ravnopravnost. No i on je gledao nekog svog tatu kako vrti ona ista dva programa dok njegova mama radi, kuha, pere…

Koliko će proći vremena prije nego što pomisli da je njegova mama njegovom tati bila bolja žena nego što je ona njemu?

Hoću li znati biti dobra, mama? Hoću li?

Bilo je dovoljno otresti glavom i pitanja su nestala. On je i tako izgledao savršeno zadovoljan i sretan… a ona zna kako će mu pokazati da je savršena žena…


Vratila se kući i zatekla ga kako pegla. Da, ovaj je tjedan na njemu red. A ona mrzi kad je na njemu red, jer nema šanse da joj na bluzi ili suknji ne ostane crta. Već pola godine žive zajedno i njoj je njegovog peglanja polako preko glave. Da, mama ga ničemu nije naučila. I on je kao i njen brat mislio samo na svoju guzicu. Navirila se u sobu taman na vrijeme da vidi kako hvata peglu s temperaturom namještenom na pamuk, a pred njim na dasci bespomoćno leži njena svilena košulja…

“STANI!!!” zavapila je, a on se ukipio. “Daj mi to!”, bijesno mu je istrgla peglu iz ruke, spustila pokazivač na svilu… on je zbunjeno stajao pored nje… “Što sam opet krivo učinio?” pitao je. “Ne da mi se više objašnjavati”, otresla se na njega, “Idi postaviti stol za ručak, ja ću ovo dovršiti.”.

Sjedajući za stol pogled joj je zapeo za njegov tanjur, na sasušeni komadić hrane na porculanu. Njoj se to ne može desiti, šutke je razmišljala. Ovako loše samo on pere suđe. Njoj se to ne može dogoditi.

Ipak sam ja dobra djevojčica, zar ne, mama?


Sve češće su njeni dolasci kući ličili na inspekcije. Svaki je put on nešto pogriješio. Svaki se put osjećao kriv, a ona je osjećala sve veću rezignaciju. Ako želi da stvari budu dobro napravljene, mora ih napraviti sama. On nije u stanju to napraviti tako dobro i gotovo. Izgleda da su muškarci, jednostavno, nesposobni za kućanske poslove. Nespretni su i aljkavi.

Vidiš, mama, ja to znam bolje od njega…

S vremenom je i njemu dojadio osjećaj krivice. Sve je češće suđe ostajalo neoprano, gomile rublja su rasle, a on je vrijeme provodio na poslu, kad bi se vratio kući nešto bi napravio. Ili ne bi. Ona se nije puno bunila, znajući da je bolje da obavi sama, nego da bude polovično obavljeno.


Prošle su mnoge godine. Došla su i odrasla djeca. Imaju kćer i sina, zlatnu djecu. Kćer je doista zlatno dijete, ide joj super u školi, a kad dođe kući iz škole odmah se prihvaća posla. Pere suđe, napravi krevete, stavi prati robu… Tako joj mnogo znači ta mala pomoć! Sin kao sin, kao svi muški. Neuredan i aljkav, u pubertetu, stalno na košarci ili na skateboardu, ne da ga se uhvatiti ni za glavu ni za rep. Ali ona bi za njega srce iz grudi iščupala da treba.

Muž? Ili ga nema ili sjedi za TV-om i okreće programe. Nikad ništa ne radi po kući, ne bi malim prstom mrdnuo. Sve je na njoj, ona drži ne tri, nego četiri ćoška kuće.

Kad se samo sjeti kako je nekada bila puna ideala o ravnopravnosti! Ali… uzalud.

Jer… stvar je u stvarnoj razlici. Muški su, jednostavno, takvi kakvi jesu.

Neuredni i aljkavi.


Koliko puta ste u životu čuli primjedbu, izjavu izrečenu u kontekstu spola? Npr., “nisi šonjo da cmizdriš za njom”; ili “trebala si se bogato udati”; ili “za jednog muškarca stvarno si uredan”; ili “kakva je to žena koja ne kuha – nije čudo da ju je muž ostavio”… Mogla bih ovako unedogled. U našem društvu se podrazumijeva da su muškarci jači spol koji ne pokazuje osjećaje i to im se već odmalena pokušava ugraditi kao normalno. Bezazlenu izjavu poput “Nemoj plakati, nisi curica” možemo svakodnevno čuti po parkovima. Dječaci se odmalena uče da nije adekvatno da pokazuju emocije – što nije slučaj kod djevojčica. Također ih se uči da su za njih rezervirani autići, lego kocke, sportske aktivnosti – ako dječak pokaže sklonost da bi se igrao barbikama ili u nekoj kuhinji to se instant pokušava sasjeći u korijenu i zataškati. Da slučajno ne bi, jel, “prešao na drugu stranu”.

Djevojčice od početka uče da su one nježniji, pasivniji spol. Uči ih se da trebaju biti uredne, igranje u kuhinji i s barbikama je poželjno – trebaju se pripremati za svoju životnu ulogu, ulogu majke i “dobre žene”. Zna se kakva je dobra žena: to je ona kojoj je kuća uredna neovisno o tome u koje doba dana joj banete na vrata, ona koja svaki dan ima kuhan ručak, koja za sve blagdane ima preko nekoliko vrsta kolača uz bogat blagdanski stol, ona čije rublje ne stoji tjednima da bude ispeglano…. Ona koja brine o mužu baš kao i o djeci.

Moja baka je bila takva žena. Savršena žena kod koje je sve bilo tip top. Nije bila domaćica jer je i radila, no unatoč poslu s punim radnim vremenom to se u kući nije osjetilo. Sve je stizala.

Sjećam se jedne scene za obiteljskim ručkom kada su djed i baka bili već prilično stariji. Nakon što je poslužila ručak na stolu i otišla po kruh u kuhinju, djed nije uzeo posluženu hranu. Samo je nepomično sjedio, čekao i gledao u lonac. Nestrpljiva kakva jesam, krenula sam ga požurivati no on se nije dao. Moj djed, tada već čovjek od 70-ak godina strpljivo je čekao da se baka vrati i nagrabi mu jelo. Što je baka odredila, to je jeo. Ako je htio repete, samo bi se obratio njoj i procedura se ponovila. Nisam mogla vjerovati što se odvija pred mojim očima – djed, sposoban i zdrav čovjek koji je nekada i sam kuhao, radio sve kućanske poslove (i preživio), pretvorio se u čovjeka koji više nije imao pristup u taj svijet rezerviran isključivo za žene. Baka mu je zabranila. Jer ono što je on radio nije bilo dovoljno dobro. On je muško i nije se ni trebao petljati u njezin posao.

Ovakva priča vjerojatno nije rijetkost. Žene često puta svoje partnere pretvore u nesposobnu djecu koja ništa ne znaju napraviti kako treba pa im je lakše da to odrade same. Žalosno je kada to naprave i djeci, a kamoli kada takvu ulogu dodijele odraslom čovjeku koji je jednako kao i one sposoban za obavljanje stvari koje, realno, nisu znanstvena fantastika. Zašto netko nešto odradi bolje a netko gore, stvar je iskustva. Što više iskustva imamo, veća je vjerojatnost da ćemo biti sve bolji i bolji. Ako nekome ne pružimo mogućnost iskustva, kako da ta osoba nešto izvježba i postane dobra u tome? Nadalje, pitanje je što je uopće bolje ili gore. Ja imam svoj sistem slaganja kreveta. Moj partner ima svoj. Meni je moj ljepši. No je li i njemu? Stvar je potpuno subjektivna. Oboje znamo složiti krevet samo je konačni rezultat drugačiji. Ako krenem “popravljati” njegov način slaganja ili mu poručim da je bolje da to ne čini jer i tako ne zna dobro složiti krevet, tada zaista potcjenjujem i na neki način vrijeđam osobu s kojom dijelim život. U isto vrijeme otežavam život i sebi jer imam više posla u kući. Ako nastavim komunicirati i ponašati se na takav način, osuđujem naš zajednički život na otuđenje i međusobno nezadovoljstvo: moje – jer sve moram sama, i njegovo – jer ga partnerica uopće ne cijeni i ne poštuje. Želimo li zaista takav život?

Ako ne želimo, trebamo mijenjati svoje možda već dobro ustaljenje obrasce ponašanja. To nije lako no definitivno je moguće ako imamo volju. Prije svega važno je da osvijestimo što činimo i da krenemo u svjesno mijenjanje tih obrazaca. Da se ispričamo partneru kada ponovimo istu grešku; da se suzdržimo od “popravljanja” onoga što je on napravio; da mu možda samo kažemo što bismo mi voljeli, kako bi se nama svidjelo da nešto napravi – ali da u isto vrijeme ne osuđujemo ako ne napravi tako, ako ima svoj način. To je niz sitnih koraka koji će dovesti do toga da se vaš odnos s partnerom ne pretvori u odnos savršene majke i bespomoćnog, nesposobnog djeteta. Jer čvrsto vjerujem da nitko ne želi takav odnos sa svojim životnim partnerom, zar ne?