Ona tone u san - Članci i razmišljanja

Iskoristite božićni popust na NLP praktičarski trening koji počinje u veljači!

Ona tone u san

Ona tone u san.

Preko nje je bijeli pokrivač, na licu osmijeh. Osmijeh koji je davno na licu nacrtala, osmijeh koji svaki dan daruje cijelome svijetu.

Ona je omiljena zbog svog osmijeha, zbog iskre u očima, zbog tople riječi. Ona je uvijek spremna pomoći, njene su riječi one prave koje podignu posrnule, razvesele tužne, razbistre suzne oči.

Ona tone u san.

Njeno je disanje sve mirnije. Dan na prozoru davno je nestao u plavetnilu sutona i crnilu noći koja se uvukla u sobu.

Ona voli svoj posao. Nije joj problem raditi od jutra do mraka, uživa u tome. Kolege ju vole jer je uvijek spremna pomoći, ponijeti teret posla zajedno s njima. Šefici nikada nije rekla “ne”, svaki zadatak odradi bez pogovora, savršeno, precizno, lakoćom osobe kojoj je sam rad očito važniji od karijere.

Ona tone u san. Tijelo joj je potpuno mirno, spokojno, bez pokreta.

Ruke su joj hladne. Ali ona to ne osjeća.

Ona je prekrasna kćer svojim roditeljima. Nikada nije pravila problema, nije pušila, nije pila, znala se zabaviti, ali je znala i obveze. Roditelji su ponosni na nju, ona je razlog zašto su oni sretni, zašto njihov život ima smisla. Puno joj daju, ona im jednakom mjerom vraća.

Ona tone u san.

Po bijelom su pokrivaču razbacane prazne kutije tableta.

Crnilo noći tiho se prikrada i polako topi osmijeh na njenim usnama.


Često se dogodi da ljudi koji se svima doimaju sretni okolinu iznenade teškom depresijom ili u pojedinim situacijama još gorim posljedicama te depresije. U tom trenutku nitko ne može vjerovati da je onaj susjed/kolega/poznanik/prijatelj koji je uvijek bio dobre volje, svima spreman pomoći u sebi krio ponor tuge i očaja. Samo zato jer je na van djelovao sretno. Samo zato jer je teško vidjeti da je nemoguće stalno biti sretan, svima na usluzi. Samo zato jer je lakše vidjeti da je netko dobro…

Činjenica je da nitko od nas, ma koliko god ga genetika i okolina obdarile pozitivnim temperamentom, ne može konstantno biti pozitivan i sretan. Razlikujemo se po tome koliko brzo se oporavljamo nakon teških i frustrirajućih situacija, no pozitivnost ne ide do te mjere da na stresne situacije uvijek reagiramo osmijehom. To je kao da vas netko udari čekićem po prstima a vi reagirate osmijehom umjesto krikom. Nemoguće, zar ne? Osim ako ne patite od nekog zdravstvenog problema uslijed kojega ne osjećate bol. Slično je i s vječno nasmijanim i sretnim ljudima koji svaku situaciju ma koliko teška bila podnose izvanserijski dobro. Nikada se ne žale, nikada si nisu na prvom mjestu, nikada ne traže nešto za sebe. Nešto ne štima.

Imamo pravo na to da nam bude teško. Imamo pravo žaliti se i tražiti podršku. Imamo pravo ne zadovoljavati kriterije drugih oko nas jer je to apsolutno nemoguće a da ne izgorimo. Ne možemo živjeti od ispunjavanja očekivanja drugih, to nije naš život. Imamo pravo biti “sebični” i odbiti kada nešto ne želimo. A isto tako imamo i pravo zatražiti stručnu pomoć kada vidimo da sve to nismo u stanju napraviti, da nam neka sila unutar nas ne da da se pobrinemo za sebe. Na sreću, postoje ljudi koji nam u tome mogu pomoći i naučiti nas kako da se odupremo toj sili. To je dugotrajan proces. Ali ni oporavak nakon raznih lomova nije brz. Mjesto koje je slomljeno prvo treba zacijeliti da bi ga potom vratili u funkciju. Slično je i u situaciji kada se ne radi o fizičkom zdravlju – moramo prvo psihički ojačati i zacijeliti da bi mogli punim plućima udahnuti život. Sve to je moguće – samo treba zatražiti pomoć.