Zašto je škola djeci ‘fuj’? Evo 5 dobrih razloga - Budi svoj

Iskoristite božićni popust na NLP praktičarski trening!

Zašto je škola djeci ‘fuj’? Evo 5 dobrih razloga

U teoriji, i to u njenom bajkovitom dijelu, škola je institucija koju je društvo utemeljilo i ovlastilo kako bi odgajala i obrazovala autonomne i slobodnomisleće individualitete, koji kao takvi – neovisni, slobodni i misleći – posjeduju kognitivnu, duhovnu i inventivnu snagu da to isto društvo unapređuju i čine boljim. Čini mi se da se to zove napredak… kretanje u smjeru boljeg.

Nema nikakve sumnje da učitelji i profesori, velika većina njih, žele upravo to i da je njihova osobna misija stvarati upravo takve ljude. Međutim, i oni sami su u raljama birokracije, krutog sustava i vječitog nedostatka sredstava. Škola je pobrkala naprijed i nazad (vjerojatno nije bila na nastavi kad se to učilo) i krenula u krivom smjeru. Nažalost, nigdje nema onog velikog znaka ”oprez, krivi smjer”, kao na izlazima s autoceste, i tako nema nikoga da upozori školu da vozi u suprotnom smjeru, suprotnom od napretka.

Umjesto da načinom rada i izazovima koje pred njih stavlja, bude brusni kamen za brušenje oštrica uma, umjesto da otvorenih ruku, znatiželjom i euforijom dočekuje drugačije misli i ideje, umjesto da njeguje i zalijeva urođenu prirodnu potrebu djeteta da razumije svijet oko sebe škola programom ponavljanja i šablonama otupljuje te iste oštrice, prekriženim rukama i strogim izrazom lica drugačijim mislima i idejama oduzima vedrinu i sprema je u ladicu, poput oduzetog zabranjenog predmeta, podrezuje potrebu za razumijevanjem i pretvara je u umjetnu obvezu za reproduciranjem informacija o zaselku oko sebe.

Škola učenicima načinom rada i vrednovanja (osuđivanja) svakodnevno daje packe, poručujući im time da su predivne stvari – fuj!

PRVO FUJ

Škola je toliko pervertirala temeljni proces koji je predmetom njezine djelatnosti da je isti postao sinonim mučenja, tlake, dosade, napora, obveze pa čak i suvišnosti. Radi se, naravno, o učenju. U školi je usvajanje znanja reducirano na memoriranje informacija. Usvajanje znanja je zanimljivo, motivirajuće, zabavno te osobi daje osjećaj smislenosti i postignuća jer spoznavanjem izgrađujemo povezanu i trajnu mrežu znanja. Memoriranje informacija je pasivno ”prežderavanje mozga” podacima koje će u potrebnom trenutku (test ili ispitivanje) izbaciti van. I to trajno. Posuda iz koje je ”znanje” proliveno ostat će prazna.

Kad djeci spomenete učenje, oduševljenje je jednako onome kao da ste im rekli da moraju uskočiti u bazen pun morskih pasa. Učenje je cjeloživotni proces kojim – ciglu po ciglu – gradimo ne samo znanje, vještine i stavove, već i cjelokupni identitet, svoje vlastito biće, i zato nas treba uveseljavati, a ne izazivati potrebu za antidepresivima. Stoga je kriminalno djelo kad škola tu egzistencijalnu i predivnu aktivnost pretvori u fuj.

DRUGO FUJ

Suvremeno društvo već godinama nariče i jadikuje nad ”intelektualnim propadanjem” djece i mladeži, njihovim zastranjivanjem u tehnološku ovisnost i jezičnim osiromašivanjem, već je navuklo crninu te plače i kuka nad tragičnom destinacijom ”kuda mladi idu i svijet skupa s njima”. A sve je to – reći će ojađeno društvo – jer ne čitaju. Ne vole čitati. A zašto? Izbor i način obrade školske lektire (koji je uzbudljiv kao da čitaju telefonski imenik ili sudske zapise iz doba Austro-Ugarske) u djeci ubija svaku želju za knjigom. Kao kad su Rimljani osvojili Kartagu i nakon toga je zapalili, a po spaljenoj zemlji posuli sol kako se tu više nikada ne bi mogao razviti život, tako škola uništava, pali strast za čitanjem i kontaminira podlogu na kojoj bi se u budućnosti ljubav prema čitanju mogla razviti.

Djecu treba namamiti na čitanje, povezati im školsku lektiru s nečim njima bliskim.

Primjerice, prilikom bavljenja knjigom ”Duga” Dinka Šimunovića, u kojoj se radi o djevojčici Srni koja želi postati dječak, a čula je da će se to, ako protrči ispod duge, ostvariti; može se prvo razgovarati o Beyoncinoj pjesmi ”If I Were a Boy” kako bi se djecu privuklo nečim njima bližim i tako zainteresiralo za samu knjigu.

TREĆE FUJ

Kad se planira preuređenje stana, vjenčanje, proslava rođendana, preseljenje iz roditeljskog doma u prvi stan… bilo koje zbivanje u budućnosti, to onome tko mašta i planira donosi uzbuđenje i veselje. Kreiranje budućnosti, ono ozbiljno, kakav želim biti, čime se želim baviti, što me zanima, čemu želim posvetiti svoj rad, koji su moji ciljevi… – također bi trebalo biti veselo dizajniranje vlastitog života, nešto što nas usrećuje. No, škola je rekla:,, Ne, ne i to je fuj.” I oduzela nam radost zbog perspektivnosti pri pogledu na kristalnu kuglu. Kako? Svaki čin pojedinca u školi se vezuje uz evaluaciju, nakon svake riječi, poteza kistom, skoka u dalj… daje se ocjena, brojčana vrijednost koja govori koliko tvoja izvedba vrijedi i (neposredno) koliko vrijedi osoba u cjelini.

Ti vrijednosni žigovi koji se u unutrašnjost pojedinca svakodnevno utiskuju ne samo ocjenama već i pogledima, riječima i odnosom, utječu na njegove mogućnosti u budućnosti. I to dijete osjeća i zna. I odjednom, osmišljavanje budućnosti i budućeg ja postaje fuj.

Budućnost postaje ovisna o milimetrima, bodovima, normama i ispravnoj izvedbi prema standardiziranim kriterijima donešenim bez imalo senzibiliteta za individualnost razvoja i učenja.

ČETVRTO FUJ

Četvrto fuj je već teški kriminalac. Živi u ilegali i smiče se po dijelovima podzemlja. Zajedno s najgorim kriminalcima, mafijašima i političarima. Taj teški i za ustaljene društvene strukutre i konvencije opasni razbojnik je drugačije mišljenje. Misliti drugačije je najopasnija zona, kreativnost i originalnost kreću se na rubu zakona, uvijek im prijeti negativno vrednovanje (osuđivanje). Obuci uniformu, raznolike idejene potencijale u glavi zauzdaj u kalupe i na pola si puta do školskog uspjeha (a time i mogućnosti u budućnosti). Misliti izvan okvira standarda i konvencionalnosti je fuj, kaže škola.

PETO FUJ

Peto bi se fuj moglo nasloviti i kao ”Zločin i kazna”. Mišljenje je zločin za kojeg pojedinac može biti kažnjen. Ukoliko dijete svojim pitanjima dovodi u pitanje ustaljene autoritete, nastavnikova objašnjenja, sadržaj školskih udžbenika, način rada u školi, ako svojim ”divljim” mislima izlazi iz okvira pitomih statičnih objašnjenja koja su samorazumljiva sama po sebi, poput kakvih dogmi, ako previše misli i previše pita, ta njegova delinkventska rabota može biti grubo poklopljena jednom packom po ruci. ,,To je fuj! Mišljenje – fuj!”

Ako svladaš svih pet ”fuj”, dobit ćeš peticu. Učenje, čitanje, planiranje budućnosti, kreativnost i mišljenje, sve je to fuj u školskoj režiji. Kao da je tema predstave transformiranje lijepog u ružno. Obrnuto od ružnog pačeteta u kojem ono postaje predivni labud, u školi labud postaje ružno pače.

Ima li tome lijeka? Učitelji i profesori često čine nadljudske napore u borbi protiv sustava koji ovako ukalupljuje djecu, ali i njima samima su mogućnosti ograničene samim sustavom u koji se i oni moraju ukalupiti. Moramo li našu djecu prepustiti ovakvoj školi da ih ona ukalupi i da više ne budu labudovi… ne budu svoji? Pedagoginja Maja Jerčić i centar Budi svoj odlučili su se boriti protiv toga na svoj način. Ako želite da Vaše dijete zavoli učenje te da nauči razmišljati svojom glavom, onda su programi „Učimo učiti“ upravo za Vaše dijete! S ciljem da djeca zavole učenje nastao je skup programa prilagođen različitim uzrastima koji poučavaju djecu kreativnim tehnikama učenja i omogućavaju im da školsko gradivo postane zanimljivo i korisno a ne dosadno i nepotrebno.