Zašto roditelji trebaju raditi na sebi? - Budi svoj

Zašto roditelji trebaju raditi na sebi?

Roditelji s djetetom

Jeste li se ikada u odnosu sa svojim djetetom našli u situaciji da vam je teorijski sve bilo jasno ali se praksa ipak pokazala malo drugačijom?
Jeste li ikada bili u situaciji da savjeti koji su koristili drugim roditeljima nisu bili od neke pomoći Vama?
Jeste li se ikada u svom roditeljskom stažu našli u poziciji da imate osjećaj da je pred vama zid i da vam osim lupanja glavom u isti ništa drugo nije padalo na pamet?

Ako niste bili u takvim situacijama tada nemate problem i vjerojatno nećete ni nabasati na ovaj članak. No ako ste na neko od prethodnih pitanja odgovorili potvrdno, tada bi bilo dobro da nastavite čitati dalje.

Po struci sam psiholog i vjerujem da sam na fakultetu dobila jako dobru teorijsku podlogu. Znanje velikom broju ljudi uvelike koristi što u poslu što u svakodnevnom životu. Zahvaljujući znanju koje posjedujemo, u stanju smo razumjeti i donositi kvalitetnije odluke. Vjerujem da je znanje o primjerice razvojnim fazama djeteta itekako važno za svakog roditelja. Znanje roditelju pomaže da shvati zašto se dijete u određenoj dobi ponaša tako kako se ponaša i ujedno mu olakšava spoznaju da će i ta faza proći.

Sjećam se kako sam mahnito guglala do kada točno dijete može imati grčeve. I to sam naravno redovito tražila „najduže“ budući da sam po prirodi okorjeli pesimist. Iako u pojedinim trenucima nisam zaista mogla ništa (nego samo lupati glavom u već spomenuti zid) doslovno sam se tješila činjenicom da to mora proći. Njezin organizam mora sazrijeti i grčevi će proći. To je tako. To su činjenice. To je znanje.

Dijete uči hodati

Znanje o tome da je normalno da dijete prohoda do 18.mjeseca života pomagalo mi je u suočavanju s bapskim pričama i zabrinutim pogledima okoline što moje dijete od 13 mjeseci još ne hoda. A sva djeca prijatelja i prijateljevih prijatelja su eto prohodala. I to s 10. mjeseci. Znanje nas zbilja može poštedjeti raznih stanja. Vjerujem da moje ne bi bilo dobro da sam mislila da moje dijete mora kao i sva druga djeca i da nešto s njom nije u redu.

Sigurna sam da se i sami možete sjetiti bar jednog primjera gdje vam se znanje pokazalo korisnim. Ako ne možete sada, budete se već sjetili. To vam roditeljski mozak trenutno malo šteka jer je vjerojatno pregrijan.

No, je li znanje uvijek dovoljno? Nekada sam bila uvjerena da jest. Danas odgovorno i s pokrićem tvrdim da nije. Njegova moć je velika, no nije uvijek dovoljna.

I tu dolazimo do one rečenice koja vas možda iritira a to je da uvijek treba raditi na sebi. Priznajem da sam i sama tu rečenicu smatrala floskulom i da mi nije uvijek bilo jasno što to točno znači taj rad na sebi. Svi nešto rade na sebi a nikad više konflikata u našoj okolini, nezadovoljnih i iscrpljenih roditelja, jednako tako nezadovoljne djece kao i onih koji s njima rade. Kako onda svi to točno rade na sebi?

Danas shvaćam da ne rade. Rad na sebi nije mantranje i pjevušenje „Što je danas lijep i sunčan dan“ dok vani sijevaju munje. Rad na sebi je kad shvatiš da imaš temperament kakav imaš, osobnost koju si jednim djelom dobio a drugim utabao i kada vidiš da ti sve to u realnom životu može crpiti popriličnu energiju i sprječavati u ostvarenju ciljeva. I kada svjesno odlučiš nešto učiniti s tim, odnosno metaforički rečeno kada odlučiš da bi svoje performanse mogao nadograditi.

Što to točno znači i zašto smatram da je roditeljima rad na sebi neophodan?

Dijete odbija jesti

Znanje o razvojnim fazama kod djeteta koje imam nije mi pomoglo u situaciji kada je moja djevojčica iz dana u dan odbijala jesti sve osim mlijeka. Znala sam da joj niču zubići, da je zbog toga cendrava i nervozna, da je boli i da joj vjerojatno ništa osim sisanja ne paše. I sama sam bila na rubu živaca, umorna, neispavana a ako tome dodamo i moju osobnost koja teži rutini, predvidivosti i planiranju onda vam je jasno kolika se frustracija može nagomilati u takvoj situaciji. Kada sam dobila dijete shvatila sam da u bezbroj situacija moram funkcionirati na način na koji nisam doslovno nikada u životu funkcionirala. Od osobe koje je radila planove, stavljala kvačice na obavljene zadatke postala sam osoba koja se morala snaći u trenutku, koja nije mogla uspostaviti nekadašnju rutinu jer to jednostavno nije uvijek bilo moguće. Ručak nije mogao biti u 13 jer eto baš u to doba moja cura se uspavljuje. Planove je bilo moguće raditi samo okvirno jer skoro svaki dan ispadne drugačije od onoga kako sam inicijalno zamislila. Shvatila sam da biti roditelj i imati dijete ne znači prilagođavati dijete sebi, već prilagođavati svoj ritam djetetu. Posebice dok je dijete malo.

Da ne bi netko krivo shvatio, prilagođavati svoj ritam djetetu ne znači u potpunosti se prilagođavati željama i prohtjevima djeteta. Prilagođavati sebe i svoj ritam djetetu znači ne forsirati dijete da ide spavati točno u 20:00 zato jer to nama tako odgovara i jer smo si isplanirali da ćemo već u 20:30 biti pod tušem. Prilagođavati sebe djetetu znači biti spreman i u 20:30 još biti u sobi s djetetom i maziti ga/nositi jer ne može zaspati. Prilagođavati sebe i svoj ritam djetetu znači ne ljutiti se na dijete zato što nije pojelo ručak već shvatiti da mu možda niču zubi/možda nema apetita jer je vruće/možda… A ne forsirati da pošto-poto mora pojesti kako bi mi bili mirni. Prilagoditi sebe djetetu znači i razumjeti njegov temperament i prihvatiti ga. Ako djetetu u novoj situaciji treba vremena da se prilagodi a mi ga forsiramo da „bude kao i druga djeca“ i forsiramo da bude ono što nije zapravo silom pokušavamo olakšati sebi i modelirati dijete u nekoga tko nama odgovara i olakšava nam roditeljsku ulogu. A taj put sigurno ne vodi do sretnog djeteta i jednog dana sretne odrasle osobe. Eto, zato treba raditi na sebi.

Rad na sebi je svakodnevan. Svaki trenutak kada prepoznate da bi bilo bolje za vaše dijete da reagirate na drugačiji način je rad na sebi. Svaki trenutak kada prepoznate djetetovu potrebu i unatoč vlastitom porivu i temperamentu odgovorite adekvatno na nju je rad na sebi. Sve one „male“ situacije gdje uspijemo nešto prepoznati su zapravo velike i dobar put da zaista nešto promijenimo. Nekada to možemo sami a nekada nam treba podrška (link na članak). Kako god bilo, to je jedini način da se uskladimo s djetetom. I zato smatram da je taj rad važan. Rad koji zapravo nikada ne prestaje jer svaka faza djetetova života sa sobom nosi nove izazove i nešto što je koristilo dok je dijete imalo 5 godina sigurno nećete moći primijeniti u fazi puberteta (link na članak). No osim izazova, svaka faza ujedno nosi i puno predivnih trenutaka u kojemu svaki roditelj može naučiti uživati. A i to je dobra poruka djetetu, zar ne?


Kristina Bačkonja, dipl. psiholog, NLP trener
Voditeljica programa “Roditelj za 21. stoljeće