Tolerantno dijete - Budi svoj

Iskoristite božićni popust na NLP praktičarski trening!

Tolerantno dijete

Dugo sam razmišljala o temi ovoga članka, o razvoju tolerancije kod djece i o tome što je to tolerancija. Sama riječ tolerancija dolazi od latinske riječi tolerare što znači trpjeti ili podnositi. Kada bismo tu riječ prenijeli u socijalni kontekst onda bi to značilo trpljenje ili podnošenje drugih ljudi. S obzirom da takvo što može čitatelja navesti na to da tolerancija podrazumijeva žrtvu, ja bih ipak toleranciju opisala kao prihvačanje drugih ljudi i ideja.

Ispričati ću vam, ili točnije napisati priču o jednoj djevojčici. Recimo da ona ima šest godina i recimo da se zove Franka. Frankini roditelji su tolerantni ljudi, poštuju različitosti, poštuju druge, rijetko kada konfrontiraju, a gotovo nikada ne ulaze u sukobe s drugim ljudima. Franka svaki dan svojega života nazoči takvoj atmosferi i njeni su roditelji zadovoljni jer ona odrasta u jednu tolerantnu osobu.

Franka ima prijateljice koje često dolaze kod nje na igranje, čemu se ona izuzetno veseli. Nikada roditelji nisu primijetili trunkice sukoba između nje i njenih prijateljica i bilo im je neobično drago. Sve do jedne večeri kada su Frankine prijateljice otišle kući, a Franka je imala „slom živaca“. Mama ju je ispitivala i nakon mnogo grcanja, suza i vrištavog objašnjavanja saznala je da je Franka „pukla“ jer se nikada ne igraju onoga čega se ona želi igrati te da uvijek, baš uvijek jedna od djevojčica smišlja igru. Franka je bila izvan sebe, a mama se zapitala „Joj, joj, zna li Franka postaviti granice?“ i „Pada li u vodu sve čemu smo je učili?“.

Prema definiciji s početka teksta Franka je trpjela i podnosila svoju prijateljicu bez adekvatnih vještina da postavi granice. Je li to cilj? Predstavlja li to toleranciju? Kada prevedemo latinsku riječ, da, predstavlja, ali ako stvari stavimo u kontekst socijalnih odnosa, ne, tolerancija je puno šire od toga.  I tako smo kolegica Kristina i moja malenkost porazmislile o toleranciji i zaključile slijedeće: Toleranciju možemo zamisliti kao kontinuum. S jedne strane tog kontinuuma nalazi se NETOLERANCIJA, a s druge strane nalazi se PRETOLERANCIJA. Isključivo jedno ili drugo nije dobro.

Netolerancija uključuje neprihvaćanje drugih ljudi i njihovih ideja. Ona na neki način predstavlja rigidnost. Rigidni ljudi ostaju zacementirani u svojim idejama i ne dopuštaju da netko drugi bude u pravu. Oni koji su jako rigidni riskiraju da drugim ljudima ne bude ugodno u njihovom društvu, da se drugi ljudi stalno osjećaju kao pod povećalom.

S druge strane imamo pretoleranciju. Ljudi koji su pretolerantni često su u cipelama drugih ljudi i razmišljaju što je drugima važno i stalno prihvaćaju tuđe ideje. Šesto popuštaju drugim ljudima, a oni koji stalno popuštaju riskiraju da ne postave granice prema drugima, da ih drugi često iskorištavaju, da ih drugi doživljavaju kao mekušce i slabe osobe. Oni imaju problema da kažu „Ne“. Pristaju na zahtjeve okoline vrlo često nauštrb sebe.

Niti jedno niti drugo nije dobro niti loše, već ovisi o konteksu kada ćemo posegnuti za jednom ili drugom stranom kontinuuma. Franka iz naše priče na dobrom je putu da postane pretolerantna. Biti tolerantan je vrijednost, ali ne pod svaku cijenu i u svakoj situaciji. Tolerancija prema našem objašnjenju znači da ćemo neki puta „trpjeti“ tuđe ideje, iako se ne podudaraju s našim, a neki puta ćemo postaviti granice pa čak i nametnuti naše ideje.

Kao temelj što ćemo nametati ili s druge strane trpjeti navela bih naše vrijednosti i vrijednosni sustav. Tolerancija na nekoj razini znači prihvačanje različitosti. Različitosti od čega? Pa naravno od nas i naših vrijednosti. Imam prijatelje koji su vjernici. Pravi, iskreni vjernici koji prakticiraju svoju vjeru, redovno odlaze na misu, kako ne bih previše objašnjavala sažeti ću u dvije riječi: Žive vjeru. Ja osobno nisam vjernik, a s njima imam prekrasno prijateljstvo puno međusobnog poštovanja i uvažavanja. Ja poštujem njihovu različitost (različitost od mene) i dapače, divim se kako su predani onome u što vjeruju. Oni poštuju moju različitost (različitost od njih), nalazimo se u puno drugih zajedničkih tema, a ove različitosti toleriramo i iz toga niti jedna strana nema potrebu uvjeravati drugu u ono svoje.

Ljudi se ne rađaju tolerantni ili netoleratni, to je nešto što se razvija i uči. Kako to obično biva najbolje se uči na primjeru roditelja ili roditeljskih figura. Možemo na trenutak zamisliti situaciju A i B.

U situaciji A roditelji kažu svom sinu da bi bilo super kada bi odvojio igračke s kojima se više ne igra i da ih zajedno odnesu u azil gdje su smješteni prognanici  izbjeglice. Pri tome može objasniti svom dječaku da se radi o ljudima druge kulture, vjere, ali jednako vrijednima kao što smo mi. Taj će se dječak učiti o toleranciji na ponašajnoj razini, ali i na puno dubljoj, vrijednosnoj koja će ostati zabilježena u njegovoj nutrini i postati će dio njegova vrijednosnog sustava koji neće preispitivati, već će se iz njega ili prema njemu ponašati.

U situaciji B roditelji kažu svom sinu da se makne od djece izbjeglica koji su se došli igrati u obližnji parkić. Na pitanje i „zašto da se maknem?“ roditelji neće imati neki egzaktan odgovor. Njihov je naputak vrtlog neodređenih emocija iza kojih najčešće stoji strah, strah od drugačijeg i nepoznatog. Ako će se takvo što dovoljno često ponavljati maleni će izrasti u osobu koja se boji drugačijeg i nepoznatog. Izrastati će u netolerantnu osobu. Iza netolerancije stoje predrasude i stereotipi , kada imamo neopravdana uvjerenja o nekoj skupini ljudi.

Razvoju tolerancije svakako će pridonijeti roditeljski primjer, razvoj empatije kod djeteta, upoznavanje djeteta s temeljnim ljudskim pravima i učenje poštovanja različitosti. Sve to se može činiti od najranijeg djetinjstva.

U skladu s tim evo nekoliko prijedloga kako se dijete može učiti toleranciji:

  • Počnite od sebe; razmislite kakav je vaš stav prema drugačijem, kako komunicirate s drugima, pokazujete li poštovanje prema drugačijim ljudima? Ukoliko je odgovor potvrdan i smatrate da je vaša komunikacija odraz poštovanja prema sugovorniku onda ste na dobrom putu da dijete naučite toleranciji. Ukoliko tome nije tako možete otići korak dalje. Pojedinca iz neke skupine počnite gledati kao pojedinca, a ne kao pripadnika neke skupine. Otiđite još korak dalje i stavite se u cipele te osobe. Pitajte se s koliko se predrasuda ta osobe bori i kako se pri tome osjeća. Ponavljam, najbolji način za razvoj tolerancije kod djece je da i mi roditelji budemo tolerantni.
  • Odgovarajte na dječja pitanja s poštovanjem prema drugoj osobi. Djeca u svom odrastanju imaju mnogo pitanja koja se tiču različitosti. Zanima ih zašto je netko drugačiji. Odgovarajući na ta pitanja sjetite se da pričate o drugom ljudskom biću i odgovorite na ta pitanja s poštovanjem prema tom drugom ljudskom biću.
  • Poštujte tuđe mape ili drugačije; poštujte druge ljude ma koliko oni različiti bili.
  • Služite se slikovnicama, pričama, crtićima i filmovima koji potiču razvoj tolerancije. Postoji mnogo sadržaja na tu temu, zašto ih ne iskoristiti? Za te potrebe možete učlaniti dijete u knjižnicu.
  • Služite se i drugim mogućnostima poput izložbi, radionica, igraonica. Takvih sadržaja također ima puno. Dovoljno je poslužiti se internetom i različitim portalima koji služe kao vodiči po zbivanjima.
  • Upoznajte dijete sa temeljnim ljudskim pravima. Ovisno o dobi možete koristiti razne načine upoznavanja: kroz igru s plišanim životinjama, crtanje, razgovor i objašnjavanje. Sa starijima potaknite raspravu zašto bi netko imao ta prava, a netko drugi ne.
  • Pitajte djecu što misle kako se ponašaju tolerantni ljudi? Pričajte s njima o toleranciji.
  • Upoznajte dijete s drugim kulturama i običajima. Dajte mašti na volju kako to činiti (također kroz filmove, priče, knjige, slikovnice, igru, kreativne radionice…).
  • Upoznajte dijete s onim što vi vjerujete, sa svojom tradicijom i običajima. Upoznavanje sa svojim ne znači isključivanje ostaloga. Dapače, to nas uči da svatko ima pravo na svoju tradiciju.
  • Razvijajte empatiju kod svoje djece. Osnovni naputci za razvoj empatije su:
    • Potaknite dijete da imenuje svoje osjećaje, da imenuje osjećaje koje uoči kod drugih ljudi
    • Naučite i potaknite dijete da izražava osjećaje (pri tome je jedino važno da pri tome ne uništava imovinu, ugrožava druge ili sebe)
    • Potaknite dijete da razmišlja o drugima o njihovom načinu života, o osjećajima drugih

Uz sve navedeno ponovila bih da smo za razvoj tolerancije kod djece najvažniji mi, njihovi roditelji i primjer koji mi dajemo. To su poruke koje dolaze iz naše nutrine, o njima ne promišljamo, često ih ne upućujemo djetetu svjesno, nego ih jednostavno živimo.