Svađa - Budi svoj

Iskoristite božićni popust na NLP praktičarski trening!

“Jesi li čuo što sam sad zadnje rekla?”

Pogled pun nevjerice uperen u njega, a njemu pogled na televizoru. Njoj oči pune suza i duša puna gorčine i jada. On okružen zidom, u sigurnosti svoga uma u koji njene riječi ne dopiru.

“Pa ne znam… jesi li rekla išta novo?” – sarkazam žari i bode iz njegovih riječi. Još više boli to što je ni ne gleda, što je pogled prikovan za televizor, daljinski upravljač u ruci, a lice od kamena ne pokazuje baš nikakve emocije.

Nikada ne viče na nju. Nikada ne podiže glas, nikada se ne svađa.

Da ga barem jednom natjera na svađu, da jednom u životu vidi kako se na njegovom vratu napinju žile, kako mu bubnja u sljepoočnicama, kako se sa njegovih usana otimaju teške riječi… sve, sve bi bilo bolje od ove mirnoće, tupog pogleda, monotonog glasa i riječi obojenih laganim cinizmom.

Ona je vikala za oboje, ona je bila ta koja je pucala po šavovima, sasvim vidljivo i konkretno. Da, bila je već dosadna i sebi i njemu, ali nije vidjela kako dalje ako prestane nastojati, ako prestane razgovarati. Zar će oboje utonuti u tupost, provodeći prazne večeri jedno pored drugog? Zar da dozvoli da njena ljubav samo tako nestane, utrne poput svijeće? Jer… kad prestane, kad joj više ne bude stalo, onda će i ona biti emocionalno hladna. Kao što je on sada.

I evo, opet se sada osjeća pobijeđena, malaksala u još jednom uzaludnom pokušaju da iz njega izvuče trunku emocija. Zar je moguće da nema potrebu da je, ovakvu u suzama, zagrli, utješi… da shvati… Zar je moguće da se udala za tako emocionalno praznu osobu?

Izjurila je plačući u kuhinju. Sjela je za stol, zarila lice u šake i dugo i neutješno ridala…

On je ostao u sobi, na kauču.

Nije gledao televiziju. Nije se mogao koncentrirati. Htio je gledati film, ali znao je da je to samo uzaludna želja onog trena kad je ušla u sobu s tim uvijek istim optužujućim pogledom. Da, on će propustiti film, ona će se rasplakati, a opet neće ništa riješiti.

Lice ni trena nije odavalo osjećaje u njemu, previranje između bijesa i jada, tuge i ispraznosti, krivice i optužbe. Davno naučena strategija pokazala se opet učinkovitom, sve skupa trajalo je jedva petnaestak minuta, a da se on nije baš previše uzrujao. Da se upustio u raspravu, mogli su satima. A on ne želi raspravljati, jer zna da se ništa neće promijeniti. Jednostavno… uzaludan trud.

Smeta ga njen plač koji čuje iz kuhinje. Osjeća se prazno, jadno.

No zna da će proći. Zna da će doći u sobu, podbuhlih očiju, jecajući… i pitati ga je li za kavu. On će prihvatiti, sjest će za stol i piti kavu, razgovarati o stvarima koje nemaju nikakve veze sa svađom. Onda će je on u jednom trenutku uhvatiti za ruku, ona će se nasmiješiti i prihvatiti stisak… I oboje će osjetiti olakšanje.

I tako će prijeći preko još jedne svađe, preko još jednog nerazumijevanja.

Isti ih problem čeka sutra. I ponoviti će isti scenario, od početne napete rečenice “Možemo li porazgovarati o…” preko svađe, napetosti, plača u kuhinji do kave i stiska ruke.

Oboje su negdje u dubini svjesni toga. I oboje se nadaju da će taj začarani krug nekada, nekako prestati. Nekako.

Neko se čudo mora dogoditi, zar ne? Pa život ne može biti ovakav…


Može li život s voljenom osobom zaista biti ovakav? Mogu li se ovakve situacije iz dana u dan, iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće ponavljati? Rekla bih da je ovisno o tome koliko smo skloni ignorirati probleme i „gurati ih pod tepih“ moguće da jedan par do kraja života živi takvim životom. Zašto? Što dovodi do toga da se ljudi toliko udalje i da s vremenom postanu stranci koji eto, na kraju dana nakon još jedne borbe s vjetrenjačama popiju kavu i odluče istim tim putem ići i sutra?

Kada u vezi dođe do problema – a u svakoj kad tad dođe – naša strategije mogu biti razne. Od toga da pasivnom agresijom pokušavamo natjerati partnera da uvidi svoje pogreške, možemo direktno svu krivnju prebaciti na njega i urlanjem iznuditi priznanje i pokajništvo… Ako odaberemo strategiju gdje je partner po svaku cijenu apsolutno kriv a mi aposlutno ispravni, ni partnerova strategija nošenja s optužbom vrlo vjerojatno neće biti produktivna. Može se potpuno isključiti (jer tko voli slušati optužbe na svoj račun), može se okrenuti porocima/odlascima od kuće s ciljem izbjegavanja suočavanja s unaprijed dosuđenom presudom… No u svakom slučaju ako u startu odaberemo strategiju napada i vlastite nepogrešivosti, ne možemo očekivati dobar odaziv s druge strane. Ima jedna narodna izreka koja kaže da jedna žlica ne ruži sama. Ova mudrost se itekako može primjeniti i na odnos između dvoje ljudi. Stvari nisu crno bijele i nikada nije apsolutna odgovornost za problem na drugoj osobi. No da bi to uvidjeli, moramo malo izaći iz svojih cipela.

U životu uvijek imamo izbora. Prije nego eskaliramo sukob i napušemo partnerovu krivicu, možemo stati na loptu. Možemo malo izaći iz vlastitih cipela i probati njegove. I vidjeti kako je hodati u tim velikim i teškim cipelama. Nisu samo naše neudobne, ni u njegovima nije idealno. A on se nikada ne žali, za razliku od nas.

Tehnika perceptivnih pozicija (vježba se tijekom praktičarskog treninga NLP-a) je nešto što bi dobro došlo svim parovima. Tehnika u kojoj smo u stanju prebaciti se u poziciju druge osobe i sagledati kako stvari stoje iz njegovog kutka gledišta, ali isto tako i zamisliti se u poziciji potpuno objektivne osobe koje gleda par u svađi i daje svoj nepristran komentar. Svi smo u stanju zauzeti ove pozicije, samo je pitanje želimo li to i koji nam je uopće ishod. Ako se želite svađati i ne rješavati sukobe kao naš par iz priče, tada ova tehnika sigurno nije dobar izbor.

Partner nije osoba s kojom smo u kompeticiji. Suživot se ne sastoji u tome da procjenjujemo kome je gore i teže, tko radi više ili manje. Suživot da bi bio dobar mora sadržavati iskreno razumijevanje. Mora sadržavati iskrenu komunikaciju bez optužbi – partner nije okrivljenik u sudnici. Cilj nije da pobjedimo, već da nađemo zajedničko rješenje. Ako se fokusiramo samo na pobjedu, ne znači li to da pobjeda nosi određene posljedice? Da ostavlja žrtve iza sebe? Ako su nam cilj žrtve, optužba i pasivna agresija su najbolje put ka tome. Ali ako nam je cilj sretna veza i partnerstvo u pravom smislu riječi – tada ipak trebamo odabrati drugačiji put. Na nama je da odlučimo.