Sva su djeca darovita - Budi svoj

Iskoristite božićni popust na NLP praktičarski trening!

Sva su djeca darovita

”Nature versus Nurture”, u vječnoj raspravi o tome je li za čovjekov razvoj presudnija genetika ili okolina, jake argumente imaju obje strane. Objašnjenje fenomena darovitosti uglavnom se tumači urođenim predispozicijama, no utjecaj okoline na stimulaciju i razvoj darovitosti nije zanemariv. No, s obzirom da je genetika čista lutrija, ne možemo birati čak niti brojeve na koje ćemo odigrati, već se rađamo s listićem u rukama, tj. u deoksiribonukleinskoj kiselini, mi smo se fokusirali na ono na što možemo utjecati. A to su obrazovni i razvojni utjecaji koji, poput katalizatora u kemijskoj reakciji, ubrzavaju intelektualni rast i zdrav psihički razvoj u društveno-psihološkoj reakciji nastanka ličnosti; poput putokaza na raskrižjima, pokazuju smjer prema pozitivnim vrijednostima i osobinama na križištima moralnih i vrijednosnih pravaca; poput građevinskih skela pružaju oslonac i potporni skelet za uspinjanje u procesu izgradnje znanja i vještina. Obrazovni i razvojni utjecaji su nešto što velikim dijelom može biti pod našom kontrolom. Oni nisu vremenski uvjeti, pad meteorita, bingo…; nisu nešto što bi trebalo podlijegati pravilima slučajnosti i biti u stanju neizvjesnosti. Obrazovni utjecaji više pripadaju području (razvojnog) dizajna, jer se mogu osmišljavati, kreirati i realizirati. Naravno, na način da se uvažavaju individualitet, afiniteti i potrebe svakog pojedinog djeteta.

Mi se (u centru Budi svoj) volimo doživljavati kao jedno rasadište pozitivnih obrazovnih i razvojnih utjecaja, mini inkubator koji daje svoj doprinos u kvalitetnom sazrijevanju mladih ličnosti. Zato svu djecu i mlade koji padnu u naše ruke, kandže, šape… kako hoćete… tretiramo kao darovite. Evo zašto…

 

U jednom se istraživanju proučavalo kako se očekivanja autoriteta (u ovom slučaju nastavnika) odražavaju na postignuća učenika. Nastavnicima je rečeno da su učenici jednoga razreda iznimno nadareni, pametni, genijalni, talentirani…; oni su, sukladno toj informaciji u koju su vjerovali, imali visoka očekivanja od tih učenika te su im odašiljali pozitivnu sliku o njima budući da su učenike doživljavali kao iznimno sposobne. Učenici su uistinu izvanredno napredovali, no nisu bili daroviti, već ”prosječni” (grozna riječ, jer filozofija prosječnosti nije nešto od čega polazimo u radu, nitko nije prosječan) i ”normalni” (opet, grozna riječ, jer nitko nije normalanJ). Za njihov uspjeh presudni su bili visoka očekivanja i pozitivna slika o učenicima. Slika koju su nastavnici imali o učenicima, ta pozitivna predodžba o njihovim sposobnostima i osobinama, učenicima je bila ”prenošena”, pokazivana, suflirana… na direktne i indirektne načine.

Možda ne možemo izvesti neki „ćiribu ćiriba hokus pokus“ genetskog inženjeringa i dodatno unaprijediti postojeći genetski materijal, dobiven u lutriji Majke Prirode, no možemo biti jedno pozitivno ogledalo. Čarobno ogledalo. Ne kao ono u Snjeguljici, koje zla kraljica ispituje samo o tome tko je najljepši, već jedno magično ogledalo koje prejudicira stvarnost (ne kao oni tarot i vudu majstori na televizijima koji njišu čarobne kristale iznad zdjelica punih zmajevih suza) pozitivnim porukama i slikama. Kako funkcionira ovo čarobno ogledalo koje svu djecu pretvara u darovitu? Osobe koje drže ogledalo (tzv. autoriteti) djeci pokazuju da misle kako su oni pametni, zanimljivi, kako uz trud i rad mogu postići puno toga, itd… Djeca se promatraju u tom ogledalu i odraz koji tamo vide pounutruju kao vlastitu samopercepciju, oni počinju sebe gledati kao pametne, sposobne… osobe vrijedne samopoštovanja i poštovanja.

Pozitivna slika o samima sebi i rast samopouzdanja ključni su za kvalitetan razvoj i za postignuća. Ako vjeruju da nešto mogu učiniti, savladati, naučiti, postići… onda će to i uspjeti. Čovjek bez samopouzdanja stalno je pod nekom kočnicom, strah od vlastite umišljene nesposobnosti ili nedovoljne sposobnosti inhibira ga u pokušajima da nešto nauči, napravi, postigne…  i da postane darovit, odnosno da postiže vrhunske stvari. Osoba koja ima negativnu sliku o samoj sebi je poput umišljenog bolesnika, uvjerenost u vlastitu nedostatnost sputava je u razvoju. Da li će dijete ispred slike o sebi imati plus ili minus, ovisi o odraslim osobama u njegovoj okolini.

Zato svu djecu i mlade koji padnu u naše ruke, kandže, šape… kako hoćete… tretiramo kao darovite. Držeći čarobno ogledalo, eksplicitno i implicitno im pokazujemo da smo uvjereni da mogu, žele i hoće; tako nastaje jedan pozitivan razvojni inkubator i stvara se sigurno okruženje u kojem do izražaja dolaze jaka područja svakog pojedinca. Svi su dobri u nečemu, samo im treba pomoći da otkriju što je to, i svi u tom nečemu mogu postizati vrhunske stvari, mogu biti daroviti.

 

Neke stvari slučajno ispadnu dobro. kao primjerice pjesma o mravu koju je moja prijateljica napisala u školi, zbrljavši domaću zadaću u dvije minute prije početka sata. Iz par redaka na brzinu ispucanih očiglednosti, ispale su jednostavno izražene dubokumnosti.

Da sam ja mrav, ne bi bila čovjek.

Da sam ja mrav, bila bih mala baš kao mrav.

Da sam ja mrav, samo bih gradila mravinjake

i čekala da me netko zgazi.

Neke stvari, i neki ljudi, slučajno ispadnu dobre. No, mi nismo kockari, ne bismo stvar, odnosno ljude, prepuštali samo DNA ruletu koji igraju kromosomi prilikom nastanka zigote; jer… bilo bi tužno da ta zigota izraste u čovjeka koji samo čeka da ga netko zgazi, bez da shvati koliko je darovit; bilo bi tužno da samo nastavimo graditi mravinjake i da ne preuzmemo razvoj u svoje ruke, kandže, šape… kako hoćete.