Strah - Budi svoj

Iskoristite božićni popust na NLP praktičarski trening!

Strah koči njegovo tijelo. Zuri u tamu, pokušavajući uzaludno pogledom prodrijeti kroz nju, ne bi li vidio opasnost na vrijeme.

Noć je, gluha tišina. Da se barem nešto čuje. Oni su bešumni, dolaze lebdeći iznad zemlje, ako te nađu bespomoćan si. Utvare iz mraka. Pitanje je samo koga će noćas dohvatiti…

Strah mu steže grlo. Već je zvao u pomoć, ali nitko se ne javlja. Osjeća se sam, beskrajno sam i napušten. Svaki mu je mišić na tijelu napet, povremeno zatvori oči i pokušava ne misliti na Njih… ali onda ih brzo opet otvara, bojeći se da ga ne zaskoče dok ne gleda…

Kad bi se barem javili… kad bi barem netko odgovorio na njegove pozive, samo da zna da nije sam, da zna da će netko čuti njegov vrisak kada ga napadnu…

A zna da ga čuju.

Samo mu ne vjeruju da je prijetnja stvarna.

Pokušat će ih opet pozvati. Pokušat će, iako se boji i vlastitog glasa, boji se da će upravo vikom skrenuti Njihovu pažnju na sebe………..

 

“Mamaaaaaa!” – čuo se vrisak iz sobe. Dva polupospana pogleda nisu se ni pomakla s televizora na kojem se vrtio dosadni film B produkcije.

“Što mu je sad opet?”

“A znaš… boji se mraka.”

“Da odeš do njega?”

“Ma neću… tako mogu stalno, već mi je pun kufer.”

“Imaš pravo. Neka se navikne. Uostalom… muško je.”


Nebrojeno puta sam čula da “dijete ne treba uzimati na ruke kada plače da se ne navikne”. Pa, donekle ima smisla: ako reagiramo svaki put kada dijete plače, dijete će dobiti poruku da ćemo doći kada plače i stalno će plakati. Ili?

Prije svega rekla bih da se trebamo zapitati zašto uopće dijete plače. Osim onih očitih, fizioloških potreba (gladno je, treba mu promijeniti pelenu, nešto ga boli) postoje i one psihološke. Primjerice strah. Dijete nije odrasla osoba i nema sposobnost racionalizacije. Nakon noćne more dijete se ne može samo utješiti. Njemu trebaju mama i tata. Njemu treba figura na koju se može osloniti, koja će biti tu ne samo da zadovolji njegove fiziološke potrebe već i one psihološke. Da ga utješi. Da mu pokaže da ga voli. Da mu to ponovi trilijun puta. I više.

Dijete se ne može naviknuti “na ruke”. Može se naviknuti samo na to da će uvijek dobiti utjehu. A u dobi u kojoj si ne može samo pomoći ta mu utjeha itekako treba. Nju ne treba propitivati.

Ako dijete dobiva poruku da ćemo doći kada plače, to nije nešto loše što bi roditelji trebali izbjegavati činiti. Dijete ne plače stalno; dijete plače kada mu nešto treba. To što ne vidimo neki fizički dokaz te potrebe, to ne znači da ona ne postoji i da je plač posljedica “razmaženosti”. U tako niskoj dobi dijete ne može biti razmaženo. Može biti samo jako senzibilno prema temperamentu, a senzibilnijoj djeci treba više podrške i prisustva; više poruka “tu sam za tebe i doći ću kada god treba da ti pružim utjehu”.

Muška djeca su u našoj kulturi nažalost posebno lišena zadovoljenja tih nefizioloških potreba. Zato jer dječak treba očvrsnuti, ne može biti “mamin sin” i plačljivac. Poruka “dječaci ne plaču” se u našoj kulturi smatra potpuno normalnom i dobrodošlom. To je prava vrijednost kojoj treba poučiti jednog dječaka. I opet bih rekla nažalost.

Jednog dana taj dečko, sada odrasla osoba, ima zabranu na emocije. On ne plače, on je jak. On zato ima fizičke tegobe; ali nema veze jer i njih podnosi stoički. Kao pravi muškarac. Baš onako kako su mu roditelji govorili da treba: bilo direktno, bilo indirektno kroz nereagiranjem na njegove psihološke potrebe. Ili posramljivanjem zbog istih.

Ako želimo stabilnu i zdravu odraslu osobu, od rođenja trebamo uvažavati potrebe te male osobe. Trebamo reagirati na plač, na strah, na tugu. Bez obzira je li to dječak ili djevojčica, je li plačljiviji ili ne. Trebamo mu poslati poruku da smo tu za njega, trebamo mu pružiti utjehu i sigurnost. A ne očekivati da si to sve sam pruži i pri tome očvrsne. Jer neće očvrsnuti. Izgledat će čvrsto a iznutra će se raspadati. Baš poput drveta koje izvana ima robusnu koru a iznutra su ga uništili razni nametnici. Na roditeljima je da spriječe nametnike da uđu u drvo i tako zaustave njegovo propadanje u budućnosti.