Roditelj u konfliktu s djetetom:kako razriješiti konflikt? - Budi svoj

Otvoren je novi online tečaj za roditelje - iskoristite promotivni popust!

Roditelj u konfliktu s djetetom

Roditelj u konfliktu s djetetom

Svako dijete već od rođenja pokazuje svoj temperament. Kako je temperament urođen, dijete nema puno izbora oko toga kako će se adaptirati na nove situacije, koje će mu biti dominantno raspoloženje, koliko će biti aktivno i slično. Budući da i roditelji imaju već formirane osobine ličnosti koje su se razvile iz njihovog temperamenta, jasno je da u kombinaciji s djetetom u nekom periodu života može doći do nerazumijevanja između roditelja i djeteta. Konflikti između roditelja i djeteta mogu okidati iz dva razloga: ili je dijete potpuno drugačije od roditelja pa ovaj zaista ne razumije njegov način funkcioniranja (i vjeruje da dijete neke stvari čini namjerno samo da ga razljuti) ili su u nekim osobinama toliko slični da roditelja iritira ono što ga iritira i kod njega samoga, ali i na djetetovu osobinu reagira s potpunim nerazumijevanjem. Kako to u svakodnevnici izgleda?

Konflikt zbog sličnosti

Zamislite tatu i kćerku koji su vrlo slični po svojoj (ne)prilagodljivosti te po intenzivnim reakcijama. Tata ujutro vodi kćerku u vrtić i ovaj put se dogodilo da su zaspali. Oboje vole rutinu i ova iznenadna situacija ih je zatekla. Nije im se lako prilagoditi i preskočiti jedan dio jutarnje rutine kako bi na vrijeme stigli u vrtić.

Tata je nervozan jer kasni na posao (inače nikada ne kasni) i stišće kćerku da požuri, da pojede doručak usput na putu do vrtića a ne za stolom. Ne da joj da sama danas bira odjeću jer zna koliko dugo to radi, a danas jednostavno nema vremena. Kćerka okida, reagira burno na njegove zahtjeve. Njega to još više izbacuje iz takta te njegove i inače intenzivne reakcije postaju još intenzivnije. Cijela situacija završava tako da kćer plače, viče da hoće mamu, tata je bijesno uzima u ruke i vodi do vrtića. On šuti, ona urla sve dok ne dođu do zgrade vrtića. Na primopredaji kod tete se šutke i ljutitih pogleda rastaju.

Što se zapravo dogodilo?

Unatoč tome što su slični i što bi logika nalagala da nam je lakše razumjeti nama slične, nažalost to nije uvijek tako. Postoje „teže odgojiva djeca“ i ona odrastaju u ljude koji su laički rečeno „teži“. Burne i intenzivne reakcije su zapravo jedna od karakteristika temperamenta i zaista postoje ljudi čije su reakcije blage a postoje i oni čije nisu. To vrijedi i kada su u pitanju ugodne (npr. sreća) ali i manje ugodne emocije (npr. ljutnja). Ako su i roditelj i dijete skloni burnim reakcijama, u momentu kada se događa konflikt nedostaje figura koja bi sve mogla smiriti.

Neće ni svaka situacija kod svakoga okinuti nešto neugodno: dijete koje je prilagodljivo i kojemu rutina nije bitna, brzo će prihvatiti sugestije roditelja da mora promijeniti svoj raspored ako ujutro zaspu. No dijete koje nije prilagodljivo neće tako lako pustiti svoju rutinu. Jer jednostavno ne može. To je njegov temperament. Roditelju koji također nije prilagodljiv, cijela će ova situacija biti izuzetno stresna. I tako se zapetljava cijelo klupko u kojoj neadekvatna reakcija roditelja dovodi do još gore reakcije djeteta.

Konflikt mora razriješiti roditelj

Iako se u ovakvim situacijama često zna umiješati drugi roditelj koji ili je drugačiji ili ima razumijevanja, zapravo upetljavanje treće strane treba izbjeći. Roditelj koji ima problem s djetetom treba detektirati koje su to situacije koje dovode do eskalacije te vidjeti što se zapravo događa. Ako prepozna da zapravo i on i dijete reagiraju slično, treba imati na umu da je odgovornost i dalje ipak na njemu. Dijete još uvijek ne zna kako se nositi samo sa sobom (a kamoli još i s drugima), no roditelj zna. Roditelj bi trebao biti model svom djetetu i učiti ga da unatoč tome što imamo osobine koje imamo (a jedna od njih može biti intenzivna reakcija), ipak imamo izbor da svojevoljno tu reakciju smirimo. I da izaberemo reagirati drugačije.

Preporuke za (pre)slične

Ako ste se prepoznali u tati iz naše priče, imajte na umu slijedeće:

  • Forsiranje će uvijek dovesti do otpora. Umjesto da inzistiramo da dijete nešto „mora“, uvijek se trebamo pitati mora li to zaista ili je to samo naš poriv da nešto „bude kako treba“. Ako je pak situacija takva da ipak mora (npr. mora u vrtić), tada možemo reći djetetu da razumijemo da ne želi (možda ni mi ne želimo na posao) i da čim dođete s posla možete igrati njegovu najdražu igru. Dijete će vjerojatno i dalje negodovati, no osjećat će se sigurno drugačije nego da mu samo kažemo „Moraš u vrtić i točka!“
  • Informirajte se. Saznajte što je karakteristično za razvojnu fazu u kojoj je vaše dijete (možda je baš u „ne“ fazi), čitajte o temperamentu, o tome koje su reakcije poželjne a koje nisu. Nitko ne očekuje da reagirate „školski“, no samo znanje o tome kroz što prolazi vaše dijete i zašto uopće reagira tako kako reagira, itekako može doprinijeti da vaše reakcije budu drugačije.
  • Imajte na umu da je dijete ipak dijete i da odgovornost za to kakva je vaša komunikacija s djetetom leži na vama. Vi možete usmjeravati komunikaciju kako želite, no za to je neophodno da dobro poznajete svoje dijete i da možete upravljati vlastitim stanjima. Imate pravo biti ljuti, no ako svaki put s djetetom komunicirate iz ljutnje, to vas nikamo neće dovesti.
  • Nastavno na prethodnu točku, vi ste ujedno i model svojoj djeci. Ako vi vičete, nemojte onda očekivati da vaše dijete to ne čini. Dijete kopira roditelje. Ne ono što roditelj govori da treba činiti, već ono što vidi.
  • Ako ne znate kako sa svojim djetetom i imate dojam da činite sve što je u vašoj moći a rezultata nema, potražite pomoć stručnjaka. To nije sramota. Ako bi potražili pomoć liječnika kada vidite da unatoč svemu djetetu ne uspijevate spustiti temperaturu, zašto bi situacija bila drugačija kada je u pitanju ponašanje? Roditelj koji traži pomoć je roditelj kojemu je stalo. Niti jedan roditelj (pa čak ni kada mu je to struka) ne može znati sve i uvijek reagirati ispravno. No onaj koji traži pomoć jer želi reagirati dobro je na pravom putu.

Konflikt zbog različitosti

Drugi primjer je kada su roditelj i dijete potpuno drugačiji pa njihove reakcije idu iz nerazumijevanja. Zamislimo mamu introverta, slabije razine aktivnosti kako sjedi na kavi s prijateljicom i svojim dvogodišnjim sinom koji je sušta suprotnost od nje. Maleni trči od stola do stola, prilazi ljudima, priča s njima, smije im se… Mami je užasno neugodno, ne može popiti kavu u miru i dok joj svi govore kako ima predivnog dječaka nju obuzima sram. Čeznutljivo gleda u svoju prijateljicu kojoj u naručju sjedi preslatka mala djevojčica, mirna i mazna, i pita se zašto ju je Svemir kaznio… Svoje misli nikada ne bi izgovorila i osjeća se krivo zbog njih jer zaista voli svog sina, no svakodnevno pomisli kako bi imala još jedno dijete samo kada bi znala da neće biti kao prvo…

Razumjeti različitost većinom bolje funkcionira kada s onima koji su drugačiji od nas nemamo preblizak odnos. U suprotnom nas te različitosti itekako mogu živcirati. Kada je u pitanju dijete, svjesni smo da bi svoje dijete trebali prihvatiti, no nekada to može biti zaista izazovno. Ako ne možemo slobodno vrijeme provoditi kako bi željeli (sin ove majke neće biti sretan njezinom idejom da kišni vikend provedu u kući uz društvene igre; on će uvijek tražiti akciju i ljude), ako moramo rješavati i odbacivati vlastita uvjerenja o tome koja su ponašanja poželjna a koja nisu (možda su ovu mamu odgajali tako da su joj govorili da je nepristojno prilaziti drugim ljudima), ako još uz to nemamo nečiju podršku, sve ovo može roditelja dovesti do sagorijevanja.

Preporuke za (pre)različite

Da do do toga ne bi došlo, preporuka roditeljima koji imaju dijete koje je drugačije od njih i koje možda nije u skladu s njihovim očekivanjima i željama jest:

  • Imajte na umu da vaše dijete ima drugačije potrebe od vas. Sve što dijete čini nije zato da vas naljuti ili osramoti, već zato što funkcionira drugačije od vas.
  • Preispitajte svoja uvjerenja. Uvjerenja su poruke koje su nam tijekom našeg djetinjstva slali naši roditelji i roditeljske figure a koja mogu upućivati na to što je dobro/loše, ispravno/neispravno, poželjno/nepoželjno. Najčešće ih se čvrsto držimo i ponašamo prema njima iako možda neka od njih jednostvano ne važe.
  • Informirajte se. Saznajte što treba vašem djetetu, pitajte tete u vrtiću u kojim aktivnostima vaše dijete uživa. Uvijek možete pitati sve koji rade s vašim djetetom imaju li kakvu sugestiju za vas.
  • Napravite jednu dugačku listu zašto je dobro da je vaše dijete baš takvo kakvo jest. Što neka njegovo osobina dobro donosi njemu a što vama. Fokusirajte se na pozitivno.
  • Ako vam je izazovno nositi se s tom različitosti, potražite stručnu pomoć. Niti jedan stručnjak vas neće osuđivati.

Što treba činiti roditelj koji nema problem s djetetom?

Kako konflikti između roditelja i djeteta mogu biti izazovni i za onog roditelja koji nema takvih problema s djetetom te sve ove situacije mogu narušiti i odnos između partnera, tom roditelju uvijek treba biti na umu da njegova uloga nije uloga suca. Njegova uloga je uloga supruga/supruge i uloga tate/mame. Teško je ne uplitati se u konflikte, no to je jedini način kako zadržati i održati normalan odnos i svoju poziciju u obitelji. Smijete utješiti dijete kada je tužno. Smijete mu reći da razumijete zašto se tako osjeća. Smijete i svom partneru reći da razumijete da mu nije lako i da vam je žao što se događaju takve situacije između njega i djeteta. No neka oboje znaju da nećete zauzimati strane.

Možda ćete reći partneru da je pretjerao u svojoj reakciji – no nikako ne pred djetetom. Možda ćete reći djetetu da nije ok što je reklo tati da ga ne voli – no ne pred tatom. Njihove konflikte ne možete riješiti. Ali možete biti podrška svom partneru da ih riješi: bilo sam, bilo uz pomoć stručne osobe.



Kristina Bačkonja, dipl. psiholog, voditeljica programa “Roditelj za 21. stoljeće