Kako pripremiti dijete za život? - Budi svoj

Iskoristite božićni popust na NLP praktičarski trening!

Kako pripremiti dijete za život?

Kada sam radila u jednom domu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, znala sam uhvatiti samu sebe da me unatoč svom znanju koje imam iz psihologije praksa malo zezne. Iako sam bila svjesna da je za razvoj djece dobro primjerice da se sami oblače i svače, vežu žnjirace i slično, instiktivno bi pohitala u pomoć kada bi vidjela da se neki mališan „muči“. Moji mališani su vrlo brzo uvidjeli da tu ima jedna teta koja će sve odraditi umjesto njih, pa su se onda počeli „mučiti“ i sa stvarima koje su do nedavno znali. I onda je teta shvatila da je napravila medvjeđu uslugu njima i veliki problem sebi.

Kakve veze ima vezanje žnjiranaca s pripremom za život? Iako se možda na prvu čini da pokoje vezanje žnjiranaca, oblačenje ili slaganje kreveta neće onesposobiti dijete, čiinjenica jest da dugoročno preuzimanje djetetovih zadataka na sebe itekako utječe na kasniju (ne)spremnost da brinu sami o sebi. Tako na koncu imamo veliki broj (starih) mladih koji nisu sposobni za samostalni život: ne znaju oprati suđe, izglačati odjeću, platiti račune… I sve to ne zato jer ne mogu već zato jer nisu naučili kako. Jer nisu vezali žnjirance. Pa poslije nisu pisali zadaće. Niti posuđivali knjige za lektiru. Jer su roditelji sve to radili umjesto njih. Iz dobre namjere, dakako.

Još se vrlo zorno sjećam jednog mladića koji je dolazio na savjetovanje uslijed inzistiranja škole da se uključi u tretman radi loših ocjena i problematičnog ponašanja. Kako su u proces savjetovanja obavezno uključeni i roditelji, tako je tijekom tretmana izašlo na vidjelo kako roditelji svog sina podržavaju u apsolutno svemu: kada je njihov sin „markirao“, roditelji bi opravdali izostanak; kada je dobio jedinicu, krivnju bi svalili na stroge profesore; kada je završio u policijskoj postaji zbog uništavanja imovine, roditelji su krivnju prebacili na njegovo društvo. Njihov sin nije imao nikakve granice niti odgovornosti, a napretka nije bilo sve dok su roditelji preuzimali odgovornost za njegova ponašanja.

U NLP-u postoji jedan koncept „život u uzroku“. Taj koncept propagira da smo sami odgovorni za sebe i da zapravo uvijek imamo izbor kako ćemo u određenoj situaciji reagirati i što učiniti. Vjerujem da djecu još od najranijeg doba treba učiti životu u uzroku i usmjeravati ih ka tome da svako ponašanje nosi određene posljedice. I da oni isto tako imaju dobar dio kontrole nad tim kako će njihov život jednog dana izgledati. Možda ne možemo predvidjeti životne okolnosti (kriza u zemlji) ili utjecati na uvjete u kojima živimo (mjesto gdje živimo, financije kojima raspolažu naši roditelji) ali itekako možemo izvući najbolje iz onoga što imamo.

Kako da djeca izvuku najbolje iz situacije i kako da osvijeste da život nije nešto što se zbiva mimo njih dok oni samo „imaju/nemaju sreće“?

Većina stvari kreće već u djetinjstvu – kada se primjerice dijete udari o rub stola a mi kažemo „Zločest stol, sad ću ja njemu vratiti“ mi zapravo prebacujemo odgovornost na nekog drugog i pritom dajemo poruku djetetu kako ono nema nikakvog utjecaja na stvari oko sebe. Kada vežemo žnjirance da se malac ne muči. Kada slažemo njegov krevet i čistimo sobu jer je dijete malo. Kada pišemo njegove zadaće da ne dobije lošu ocjenu. Kada posuđujemo knjige za lektiru umjesto njega jer on nije stigao. Kada opravdamo njegovo markiranje. Kada mu s 20 godina i dalje uredno slažemo odjeću u ormar, serviramo ručak i ne pada nam na kraj pameti da je do ovih godina sve to već trebao raditi sam.

U današnjem okrutnom svijetu nije neobično što roditelji žele sve pružiti svom djetetu, što ga žele poštediti i zaštititi – jer ako neće oni, tko će? No problem se javlja kada to zaštićivanje i serviranje svega na dlanu ide nauštrb djeteta, kada svojim postupcima utječu na njegovo ponašanje na način da on postaje nesposoban za samostalni život a njegovo ponašanje postaje problematično. Činjenica jest da nijedna krajnost nije dobra, a previše komocije i udobnosti bez imalo odgovornosti i obaveza nisu dobri temelji za samostalnost niti za život u uzroku. Sam protek godina ne znači nužno zrelost i samostalnost. A zar nije šteta već od najranije dobi limitirati djetetove sposobnosti tako da sve činimo umjesto njega, da njegove sposobnosti nikada ne mogu doći do izražaja?

Lao Tse je rekao: “Dajte čovjeku ribu i nahraniti ćete ga za jedan dan; naučite ga kako da je lovi i prehraniti ćete ga za cijeli život.” Najbolja priprema za život sastoji se u tome da roditelji nauče djecu loviti ribu a ne da im je serviraju kad god su gladni.