Prava bliskost - Budi svoj

Iskoristite božićni popust na NLP praktičarski trening!

Prava bliskost

Što bi bila prava bliskost? O njoj svi govore, a svi imamo osjećaj da rijetki do nje dolaze.

Tu “pravu bliskost” nazvat ću onako kako se naziva u transakcijskoj analizi – intimom. Intima je način komunikacije između dvoje ljudi u kojoj je konstantno prisutna spontanost, a obije osobe se osjećaju potpuno slobodne u ispoljavanju svih svojih osjećaja, misli i ponašanja.

Intima je riskantna

Kad malo analiziramo ovo što je rečeno, postaje jasno zašto je intima tako rijedak vid komunikacije – ona nosi sa sobom rizik da ćemo možda čuti, vidjeti ili osjetiti nešto čega se bojimo. Jer osoba koja je s nama intimna u bilo kojem trenutku može, ako je to istina, reći i “više te ne volim”.

Zbog toga ljudi često biraju druge vidove komunikacije koji zamjenjuju intimu. Najčešći su oblik komunikacije tzv. psihološke igre. Igre nas zaštićuju od pravog iskazivanja osjećaja, dok smo u njima ostajemo uvjereni da nas neke vanjske sile (društvo, roditelji, sudbina, partner…) tjeraju da se ponašamo na način da smo žrtve situacije. Zbog te žrtve optužujemo druge, najčešće svog partnera za nezahvalnost i nerazumijevanje.

Partnerov odgovor na tu optužbu najčešće je osjećaj krivice, zbog kojeg koči sebe u iskazivanju onoga što stvarno osjeća, kako ne bi pogoršao stvar i izazvao još veći osjećaj krivice. To se s vremenom nakuplja i pretvara u protuoptužbu. Partner postaje “progonitelj” “žrtve” iskazujući svoje nezadovoljstvo ili vrlo burnom reakcijom (svađa) ili ponašanjem koje povređuje “žrtvu”… i tako se ljudi hvataju u krug koji nema kraja. Jedina je svrha ovih igara da se izbjegne rizik koji sam već spomenuo. Pokretač igara je, u stvari, naš vlastiti strah od odbijanja i samoće.

Kako postići bliskost?

Vrlo je teško pobjeći od igara i postići bliskost. Da bismo to uspjeli, prvo se moramo razračunati s vlastitim strahom od bliskosti, strahom da ćemo biti odbijeni i napušteni, a kojeg vrlo često prikrivamo i pred samima sobom. Za vlastite osjećaje trebamo prestati optuživati drugu stranu i shvatiti da smo za njih sami odgovorni. Trebamo razumjeti da smo rođeni slobodni i da smo slobodni birati svoje ponašanje te da je svako naše ponašanje i osjećaj naš izbor. Trebamo razumjeti i to da nas za našeg partnera vezuje samo ljubav, a ne okolnosti, brak, djeca ili osjećaj odgovornosti.

Drugim riječima – ako ne volimo svog partnera slobodni smo u bilo kojem trenutku otići od njega, kao i on od nas, ili barem prihvatiti činjenicu da igrama nećemo poboljšati odnos ako je odlazak onemogućen nekim objektivnim razlozima. Tek kad si damo potpunu slobodu da budemo spontani, moći ćemo ući u intiman odnos s partnerom. Duboka povezanost koja se tada osjeća s partnerom uz istovremeni osjećaj slobode nešto je nezamjenjivo. Upravo je ta sloboda, paradoksalno, jamac čvrstoće i povezanosti dvije osobe.