Odgoj djevojčica u Hrvatskoj - Budi svoj

Odgoj djevojčica u Hrvatskoj

Odgoj djevojčica

U mojoj glavi muškarci i žene su jednaki. Nemaju iste biološke predispozicije, ali su jednaki.

Možda je to tako jer potječem iz patrijahalne obitelji u kojoj je uvjerenje koje se prenosilo s koljena na koljeno po muškoj liniji bilo da žena mora imati svoj kruh u rukama. Kako je to povezano s patrijarhalnim uvjerenjem? Pa žena kada se uda odlazi u drugu obitelj, nije više „naša“, pa je onda logičan zaključak da mora imati svoj kruh u rukama. Ako dođe do bilo kakvih problema u njenom životu mora se moći snaći sama, jer više nije „naša“.

Moj brat na obiteljskim domijencima uvijek je bio zvijezda. On je nastavak loze, prezime se po njemu dalje prenosi.  A ja? Ja ću se jednog dana udati i nositi tuđe prezime, biti „tuđa“, kako je znao reći moj dida. Ovakva patrijarhalna uvjerenja na mene su utjecala na način da ne volim ženu vidjeti drugotnom.

Kako žena u našem društvu postaje drugotna?

Odmah mi se po glavi počinje vrtjeti film kulturoloških utjecaja na odgoj djevojčica u Hrvatskoj.

U odgoju djece svakako primarnu ulogu ima obitelj, prvenstveno otac i majka. Kako će oni djecu odgajati ovisi o njihovim uvjerenjima, vrijednostima, modelima koje su sami imali priliku vidjeti i iskusiti, ali i o osjećajima, načinima kako se sa osjećajima nose i kako ih podnose.

Sekundarnu, ali jako važnu ulogu po mom mišljenju ima društvo.

Kroz iskustvo u radu s klijentima, svoje osobno iskustvo, edukaciju i obrazovanje došla sam do zaključka da žene i obitelj i društvo kondicionira na dva načina: Zatomljuju sasvim prirodnu emociju ljutnje i uzvisuju ulogu žene-žrtve. Kako se to događa?

O ljutnji

Djevojčice u Hrvatskoj ne bi smjele biti ljute. To je emocija više rezervirana za dječake. Oni pak ne smiju plakati, ali o tome više u nekom drugom članku.

Jednom prilikom moja kćerka i ja bile smo kod njene bake, moje mame. Mala se nešto opako isfrustrirala i pokazala je ljutnju. Učinila je to na vrlo primjeran način, nije nikoga tukla ni vrijeđala, nije sebe ugrožavala, a nije niti razbijala stvari po kući. Kada je bila na vrhuncu svoje ljutnje, začula sam glas njene bake: „Ti si curica, nemoj se ljutiti, to je ružno.“  K vrapcu, pomislila sam,  pa uvaliti će joj zabranu na ljutnju, te sam smireno rekla „Ljubavi smiješ se ljutiti“ i nastavila se ponašati onako kako se inače ponašam kada je netko ljut, zapravo zanimalo me što je uzrokovalo njenu ljutnju. Mama me gledala kao da sam s Marsa pala, a ja sam razmišljala jesam li upravo uhvatila korijen svoje visoke tolerancije i nemogućnosti da se naljutim.

Konstantno ponavljanje poruke „nemoj se ljutiti“, pogotovo ako se izražava neverbalno, npr. negodovanjem kada se djevojčica ljuti, prema teoriji transakcijske analize uzrokuje zabranu na ljutnju. Zabrane na osjećaje objašnjavaju zašto neki ljudi pokazuju samo neke emocije, a druge su potisnute duboko i daleko od svjesnog do te mjere da ih osoba na svjesnoj razini ni ne osjeća.

Poruka majkama i očevima diljem naše domovine koji svesno ili podsvjesno misle da ljutnja nije za curice; Pustite i curice da se ljute. Ljutnja je zdrava i potrebna emocija koja se događa u situacijama kada osoba nije prepoznata ili je ugrožena neka njena vrijednost. Djecu svakako treba naučiti kako ispoljavati ljutnju, a dozvoljeno je gotovo sve osim fizičkog i emocionalnog ugrožavanja drugih ljudi, samog sebe ili imovine.

U suprotnom ženi oduzimamo važan alat da se zauzme za sebe. U situacijama kada netko povrijedi neke njene vrijednosti ne preostaje joj ništa drugo nego zamijeniti ljutnju nekom drugom emocijom ili pak biti pasivno agresivna, što znači da se neće zauzeti sebe, nego će čekati da netko prepozna da s njom nešto nije u redu. Pa ako nitko to ne primijeti onda će biti nesretna i jadna. Problem je u tome što na taj način žena ne može imati svoju sudbinu u svojim rukama, već se prepušta drugima. A prepustiti se drugima često nosi sa sobom ulogu žrtve.

O žrtvi

Žene u Hrvatskoj drže četiri kuta kuće, a da kuća ima više kuteva držale bi i to. Zašto je to tako? Po mom mišljenju zato jer se u našem društvu još uvijek cijeni žrtva. Slušala sam tako jednu radio emisiju u kojoj je bila nagradna igra. Slušatelji su mogli nominirati najosobu. Najosoba je u tom kontekstu bila osoba koja nas izuva iz cipela, toliko nam je super i toliko joj se divimo.

Redom se čulo: „Nominirala bih svoju majku, koja ima troje djece i koja nikada, ali baš nikada nije mislila na sebe. Uvijek samo na nas.“

„Nominirala bih kolegicu, koja nikada neće odbiti pomoći, čak kada ima i svog posla.“

Žrtva! Misliti na sebe poistovjećuje se s egoizmom i egocentrizmom i sličnim egotripovima, a rezultat toga mogu biti žene koje su si nametnule imperativ moranja. Moram biti odlična majka, dobra domaćica, a za ne falit’, moram i razviti uspješnu karijeru. Mo’š misliti, pa nismo supermeni.

Stoga je moja poruka roditeljima koji vrednuju žrtvovanje: Naučite djevojčice balansu između toga da misle na sebe i da misle na druge. Naučite ih da odmore i da uživaju. Naučite ih da pitaju i da traže pomoć.

Poruke naših predaka

Žene nadalje u našem društvu često se osjećaju odgovorne za to kako će privatni život funkcionirati. Pod privatni život mislim kućanstvo, zdravlje, higijena, socijalne aktivnosti nje i njene obitelji. Često od žena čujem da su u kući voditeljice projekta. Vjerujem da su ti mehanizmi nesvjesni i duboko ukorijenjeni zbog društvenog utjecaja i transgeneracijskog prijenosa. Društveni utjecaj je relativno jasan, a što mislim pod transgeneracijskim prijenosom?

Primjerice, prabaka je živjela u patrijahalnom sustavu. Pradjed je bio glava obitelji, radio je u rudniku i zarađivao za život obitelji. Ujutro bi odlazio pješke na posao, a s istog se vraćao kasno navečer. Prabaka je nosila četiri kuta svoje kuće. Brinula se o djeci, prala, kuhala, čistila, obrađivala vrt. To su sve bile njene vrijednosti na koje je bila iznimno ponosna. Sve je funkcioniralo. Te je vrijednosti prenosila baki. Učila ju je kako držati četiri kuta kuće i biti ponosan na to. Baka ih je prenosila mami. Mama kćerki. Premda kćerka, posljednja u liniji, ima muža koji ne radi u rudniku, a i ona je sama zaposlena i dalje njeguje vrijednosti koje su imale smisla za prabaku, a nemaju puno smisla za nju.

Nemaju smisla jer ne živi u istom kontekstu kao baka.

Ima sigurno još kulturoloških utjecaja, ali trenutno mi se ovi čine značajnima.

Što možemo učiniti?

Željela bih pozvati sve žene da krenemo od sebe. Da osvijestimo što nas iz naše dubinske strukture sprečava da se zauzmemo za sebe, da tražimo veću plaću, da sa suprugom komuniciramo to da smo zajedno u kućanskim poslovima i odgoju djece te da nitko nikom ne pomaže, da transparentno kažemo da smo diskriminirane, da tražimo partnera koji će nam biti partner, a ne dijete ili gospodar. Da osvijestimo što smo u naš život dovukle od svojih baka.

Ono što mi se mota po glavi, jest da osim pritiska na društvo, na kvote zapošljavanja na inzistiranje na promjenama u društvu moramo prvo preispitati sebe. Koliko se same bojkotiramo u jednakosti.

Ravnopravan odnos

Ima žena koje su osviještene i koje ne žele imati pomagača u kući. Ponekad od njih čujem da se moraju drugačije odgajati dječaci, ali imam veliku potrebu napomenuti da se moraju drugačije odgajati i djevojčice, a osvještavati žene.

Tako ćemo najmanje biti žrtve, a više ćemo utjecati na društvene promjene.

I tako ja i danas vjerujem da smo i mi žene i muškarci jednako vrijedni. Vjerujem da spol ne može biti razlog vrednovanja, da je svatko od nas jedinstveno ljudsko biće. Da djevojčicama moramo dozvoliti da se ljute, a dječacima da plaču.

Jelena Vrsaljko

Jelena Vrsaljko, psihoterapeut transakcijske analize