Let - Budi svoj

Iskoristite božićni popust na NLP praktičarski trening!

Stajala je na rubu ponora. Bila je sigurna, vezana čvrstim nitima za druge ljude. Nitima koje je i sama plela, ni ne znajući da plete konope za svoja zapešća.
Svi su ljudi bili kraj ponora, neki dalje od njega, neki bliže. Neki se na ponor nisu obazirali, neki su se povremeno zagledali u njega… a neki su, poput nje, stajali na rubu i gledali u prazninu. Obuzeti snažnom željom za letom.

Za let je potrebna hrabrost. Učili su te da ne možeš, da ćeš se survati i ubiti ako skočiš. A želja za letom je ogromna. I raste. I postaje tako velika da postaje jača od želje za životom. To je prijelomni trenutak u kojem više nema smisla stajati na rubu ponora i oklijevati, jer ti više nije stalo do života bez leta.

Sve se u njoj buni, paničan strah koči joj mišiće. Biti vezan i biti na zemlji sigurno je… glasine o krvavim završecima onih koji su pali u ponor odjekuju zrakom. Što je veća hrabrost, što je veći kukavičluk? Je li hrabrost skočiti, je li hrabrost ostati s drugima koji su vezani istim nitima koje želi pokidati?

Što ako je prezru jer ih je ostavila vezane?

Oni je trebaju. Što ako završi u gudurama, polomljenih kostiju?

Što ako…?

A onda je on proletio ispred nje. Slobodan kao ptica. Za njim drugi, treći… Vidjela je ljude koji lete, prije je sklanjala pogled od njih, kao da ne želi povjerovati da je let moguć. Vidjela je ljude koji su letjeli samo zato što su učinili prvi korak bez kojeg leta nema.

Svatko je od njih jednom skočio u ponor.

Skočila je. Skočila je u ponor, raširila ruke…

… i poletjela.

Ljudi su vidjeli da se vinula u nebo. Oni koji je vole bili su sretni.


Prije nekoliko godina radila sam na poslu na kojemu nisam bila zadovoljna. Radna okolina, uvjeti, vrijednosti firme, pa i sama priroda posla je bila takva da sam najmanje radila ono što je bilo vezano uz moju struku. A volim svoju struku i svoj posao. Kako je to bio relativno siguran posao i to u zemlji gdje je imati posao (a posebno posao u struci) velika stvar, većini ljudi oko mene nije bilo jasno zašto sam nezadovoljna. Zašto svako jutro ustajem s grčem u želucu, zašto uopće imam potrebu mijenjati stvari koje već godinama funkcioniraju (iako nisu dobre), zašto uopće „talasam“ i ne prilagodim se većini. I sama sam se nebrojeno puta pitala što samnom nije u redu.

Kada sam na tom radnom mjestu odlučila dati otkaz – a oni koji me poznaju znaju da tu odluku nisam donijela impulzivno već nakon dugog i pomnog razmišljanja – svi su mislili da sam skrenula s uma. Kolege iz firme su dobronamjerno komentirali da je tako svugdje i da će me iste stvari dočekati i na nekom drugom poslu. Da je lijepo biti entuzijast i vjerovati da postoji nešto bolje ali da je to utopija. U tim trenucima i sama sam se pitala – tražim li kruha preko pogače? Što ako su kolege u pravu? Što ako je svugdje isto? Ili još gore nego ovdje?

Danas mogu reći da nitko od njih nije bio u pravu. Da je iz njih progovarao strah od promjene i rizika. Ni sama po prirodi nisam takva da volim promjene i upuštati se u rizične situacije. Ali, nisam ni takva da se mogu pomiriti s konstantnim nezadovoljstvom. Ako nešto zaista jako želimo a to nikako ne možemo dobiti ako se ne ohrabrimo i krenemo u riskantnan pothvat – zar nije onda ipak bolje riskirati? Bolje od toga da se ostatak života pitamo „što bi bilo da sam…?“. To je pitanje koje sam sama sebi postavila i koje me potaknulo da se odvažim na promjenu.

Sada sam u poziciji da zbog svog rizičnog poteza radim ono što sam oduvijek htjela. Radim bez grča u želucu, radim svoj posao (i na papiru i zapravo) i nemam potrebe ništa mijenjati. Jer, tko bi rekao, na poslu nam može biti dobro. Možemo raditi u firmi gdje se vrijednosti poklapaju s našima, gdje stvari funkcioniraju, gdje nas cijene i poštuju zbog toga kako radimo a ne prema podrijetlu/poznanstvu i slično. Moguće je… ali da sam vjerovala da je bolje ne „talasati“ i ostati na mjestu na kojemu sam bila jer bolje ne može biti, tada ne bi znala da bolje ipak postoji.

Izreka da je bolje pokušati i ne uspjeti nego nikada ni ne probati pokazala se istinitom čak i u znanstvenom pogledu. 2011. godine znanstvenici sa Sveučilišta Illinois i Chicago utvrdili su kako žaljenje za propuštenim prilikama duže i intenzivnije boli, a ljudi ga teže zaboravljaju nego situacije u kojima su riskirali i pogriješili. Također su utvrdili da nas propuštene prilike  mogu potaknuti na budući uspjeh, jer nas stimuliraju na preuzimanje više rizika s ciljem ostvarenja uspjeha. Drugim riječima, ako nam se već dogodilo da zbog straha nismo nešto poduzeli, to ne mora tako biti i slijedeći put.

Nijedna promjena nije laka. Uvijek postoji rizik i nikada ne možemo sa 100%-tnom sigurnošću znati gdje će nas naša odluka odvesti. I upravo u tome i je bit: kakav god ishod bio, uvijek imamo tu moć nešto promijeniti. S istim već znamo na čemu smo; ako nam negdje nije dobro i dalje nam neće biti dobro. Zamislite to kao da ste sjeli za stol u restoranu gdje je jak propuh. Ako ne promijenite stol, do kraja ručka ćete sigurno biti na propuhu. Ali ako promijenite, imate šansu uhvatiti bolju poziciju i uživati u ručku. Što bi radije? Bili na propuhu do kraja ručka jer nema bolje pozicije (sve dobre su zauzete) ili bi radije probali naći nešto bolje?

George Addair je jednom rekao: „Sve što ste ikada željeli nalazi se s druge strane straha“. Pogledajte svom strahu u oči i odvažite se tražiti bolje za sebe.