Izlet - Budi svoj

Iskoristite božićni popust na NLP praktičarski trening!

Njegov izlet

“I? Je li ti bilo lijepo na izletu?” – upitala je. “Zar nije divno kada provedemo vrijeme ovako, sami…”

Je li mu bilo lijepo na izletu?

Prebirao je po glavi sjećanja na današnji dan. Da, dogovorili su se da odu na izlet. Sami. Dugo već nigdje nisu bili sami.

Ustali su se ujutro, rutinski odradili jutarnju higijenu i doručak. Ne razgovaraju puno za doručkom. Nemaju što podijeliti, sve o sebi već su davno jedno drugome rekli. Razgovor se svodi na “Hoćeš li mi, molim te, dodati…” ili “Trebaš li još…”.

Krenuli su na Sljeme. Izlet je bio njena ideja, ostavila mu je da on odabere kamo će ići. On voli duge šetnje, nekada davno volio je planinariti, ali već odavno je napustio planinarsko društvo. Njoj se nije šetalo gore-dolje po brdima, on je osjećao da ne bi bilo u redu otići na ponekad višednevne izlete bez nje… i tako je u sebi utrnuo strast svoje mladosti.

Odlučio je da odu žičarom na vrh, odatle do Puntijarke. Nije duga šetnja, njoj neće biti teško, a on će malo uživati…

Nije uživao. Nije mogao uživati uz njeno znojenje i teško disanje. Godinama je nabacila višak kilograma, dva poroda ostavila su trag. Nije se žalila, nije prigovarala, ali vidio je da joj je teško. Činilo mu se da baš i ne nastoji to previše sakriti. Osjećaj krivice zamutio je pogled na divne jesenje boje šume koja ih je okruživala. Šutke je hodao njenom brzinom, jedva čekajući da stignu do restorana.

Na ručku su se posvađali. Prebirala je grah u tanjuru, tražeći u njima žiške, jedući jedno po jedno zrno, s očitim gađenjem, mračnog pogleda. Muka mu je od te njene gadljivosti, kao mimoza je, sve joj mora biti sterilno… bio je dovoljno njegovo nervozno pitanje “… pa jel ti ne valja grah, kog vraga kopaš po njemu?”, da iz nje poteče bujica. Kamo ju je doveo? Zna da ne voli brda, da nema kondicije! Jedva ga pokrene na neki izlet i onda on iskoristi priliku da ju odvede na Sljeme! I znao je da će joj se gaditi jelo u planinarskom domu, a kad je htjela ponijeti sendviče ismijavao se na to…

Nije što imao odgovoriti, pritisnut zatomljenim bijesom i osjećajem krivice. Rekao joj je samo da ne zna uživati u životu i da ne dozvoljava ni njemu da uživa. I da mu je pun kufer njenog nedostatka kondicije za bilo što lijepo u životu, od izleta do seksa. Ona je tiho plakala i brisala suze, pognuta da ljudi za drugim stolovima ne gledaju scenu, on je mrzovoljno pojeo grah… Onda su neko vrijeme šutjeli, pravili se zabavljeni svojim mislima, a u stvari očekujući da netko, bilo tko, prekine tišinu i težinu…

“Hoćeš li orehnjače za desert? Čini mi se dobra…”, prekinuo je tišinu. Znao je da domaćoj orehnjači neće odoljeti. Uzdahnula je, kratko se nasmiješila. “Može…”

Natrag su se vraćali po cesti, hodajući polako, nogu pred nogu. Uhvatio je njenu ruku u svoju. Bilo mu je žao zbog svađe, zbog Sljemena, zbog nje ovako žalosne. Stisak ruke ju je oraspoložio, brbljala je nešto što on nije baš previše slušao, bilo je dovoljno da povremeno kaže “da… aha…” da ona bude zadovoljna. A on je bio negdje sam sa sobom, u svojim mislima.

I sada su se vraćali kući, autom preko Gračana prema gradu. Ona ga pita je li mu bilo lijepo, je li uživao? U pogledu joj molba da ju ne razočara, da ne upropasti tračak nade da je sve u svemu ipak bilo lijepo, da ne sruši iluziju koju je s mukom u sebi izgradila.

Što da joj kaže?

Koji su odgovori uopće mogući?

“Je, ljubavi. Bilo mi je lijepo, jako lijepo.” – nasmiješio se i stisnuo joj ruku.

Njen izlet

“I? Je li ti bilo lijepo na izletu?” – upitala je. “Zar nije divno kada provedemo vrijeme ovako, sami…”

Htjela je da joj glas zvuči neobavezno, veselo. Umjesto toga pitanje je izgovorila glasom punim nade koju nije htjela otkriti. Nade da ipak nije bilo uzalud, da je on barem malo uživao s njom na samo.

Nekada se to nije morala pitati. Išli su na izlete stalno, a uopće im nije bilo bitno gdje idu. Čeznula je za tim danima sigurnosti, za vremenom kada glava nije bila ispunjena pitanjima bez odgovora. Nadala se da će ih nekako vratiti. I ovaj odlazak na Sljeme bio je pokušaj da vrati onaj stari osjećaj povezanosti kojem dokazi nisu potrebni, koji je jasan i živi sam po sebi.

Prije nekoliko dana neobavezno je predložila: “Mogli bismo za vikend nekamo, djeca su kod mame, sami smo, i tako nemamo što raditi…”. Brojala je sekunde do njegovog odgovora…

“Ne znam… a kamo bismo išli?” – pitao je bez ikakvog entuzijazma u glasu.

“Pa ne znam… evo predloži ti” – pokušala se nasmiješiti – “Idemo kamo god ti želiš.”

“Hm… i na Sljeme?” – nasmiješio se on izazivački.

Sljeme. Sati besciljnog hodanja po brdu. Šuma koju ne voli, nikada nije voljela šumu, imala je osjećaj da joj zaklanja vidik, da je guši. Ručak u nekom od planinarskih domova gdje nikada ne znaš što ti uvaljuju…

“Može,” – čula je sebe kako govori. “Biti će nam lijepo, sigurna sam…”

Jutro na dan izleta nije bilo ništa drukčije od drugih jutara. Njegov pogled bio je jednako prazan i odsutan kao i uvijek, ostavljajući njena očekivanja neispunjenima. Krenuli su. Prvo žičarom do vrha, onda prema Puntijarki…

On je, kao i uvijek, hodao žustro. Jedno vrijeme ga je pratila u stopu, čak i pokušavala održavati konverzaciju, ali uskoro joj je ostalo daha samo za disanje. Srce joj je divlje tuklo, osjećala je oštru bol u slabinama. Počela je zaostajati.

Mrzila je sebe, svoje raskvašeno tijelo, svoj nedostatak kondicije. Zašto je život toliko nepravedan prema ženama? Po cijeli dan radi, a ipak nema snage. Kako je to moguće? On ide u teretanu tri puta tjedno. Ona za to, s dvoje djece, poslom i kućom nema vremena. Nije ni čudno što on može ovako grabiti po ovim brdima, dok ona lipše…

Čini li to namjerno? Ostavlja li ju namjerno pola koraka iza sebe, da pokaže tko je faca? Ponekad joj se čini da uhvati njegov podrugljiv i ismijavajući pogled. On je danas čak privlačniji i šarmantniji nego kad su se upoznali. A ona…

Konačno su stigli do Puntijarke. Donio je grah, gurnuo pred nju zdjelu s tko zna čime u njoj… Prebirala je po zdjeli misleći kako uopće nije gladna, kako bi bilo bolje da ne jede nego da se deblja. Kako bi bilo bolje da nikada više ne jede. Knedla u grlu još je više smanjila volju za jelom, samo je žlicom čačkala po zdjeli.

Grunulo je iz nje kad ju je s prigušenim bijesom upitao kog vraga čačka po grahu. Sve mu je rekla što joj je ležalo na srcu, proklinjala je i Sljeme i grah i njega što ju je tu doveo, skrivajući lice obliveno suzama pred znatiželjnim pogledima s drugih stolova. Rekla mu je sve. Prešutjela je samo da je umorna i od njega i od života. I da misli da ju on ismijava. I da ne vidi načina da s njim bude sretna. Imala je osjećaj da bi time prešla neku granicu koju nije htjela prijeći. Barem ne sada. Sutra možda…

Zatim su dugo šutjeli. Bila je jadna, bila je očajna, bila je ogorčena. Nekada davno on bi joj nakon svađe prišao i zagrlio je. Uvijek je time znao otopiti gorčinu, dok bi se gnijezdila u njegovom naručju očaj bi nestajao iz njene duše, ispario kao voda na jarkom suncu. I uskoro bi sve bilo u redu…

“Hoćeš li orehnjače za desert? Čini mi se dobra…”, prekinuo je tišinu. Osjetila je te njegove riječi poput blagog milovanja, poput slabašnog odjeka nekadašnjih poljubaca pri mirenju nakon svađe. “Može…” – nasmiješila se.

Natrag su se vraćali po cesti, hodajući polako, nogu pred nogu. Uhvatio je njenu ruku u svoju i na trenutak se činilo da je sve opet kao nekad. Razveselilo ju je to, pričala je s njim, čak je i ta šuma odjednom bila ljepša, svidjele su joj se jesenje boje lišća koje se još uvijek držalo na drveću.

Spustili su se žičarom do auta, onda preko Gračana prema gradu. Prebirala je po mislima, po osjećajima. Sve u svemu i nije bilo loše. Ako i on tako misli.

Nada se da je i njemu bilo lijepo. Inače ništa nema smisla, bolje da su ostali doma…

Bojažljivo ga pita je li mu bilo lijepo, je li uživao? Pogledom traži njegov pogled nadajući se iskrenom odgovoru koji očekuje.

Pogledao ju je. Rukom je potražio njenu.

“Je, ljubavi. Bilo mi je lijepo, jako lijepo.” – nasmiješio se i stisnuo joj ruku.


Zbog čega nastaju problemi kakve ima naš par iz priče? Kako je moguće da dvoje ljudi potpuno drugačije gleda na istu situaciju? Kao objektivni promatrači možemo zaključiti da glavni uzrok njihovim trzavicama na izletu leži u nedostatku komunikacije. Da su samo izgovorili sve ono što im je prolazilo kroz glavu, izbjegli bi velik dio zamjeranja, iskrivljenja značenja riječi i izraza lica. Da je samo ona njemu rekla da je nezadovoljna svojim tijelom i činjenicom da se uspuše pri prvim koracima prema Sljemenu… Da je samo on njoj rekao kako je odabrao žičaru do Sljemena da njoj ne bude teško – iako obožava planinariti. Da je samo… Iako kao objektivni promatrači jasno možemo vidjeti gdje je problem između dvoje ljudi, kada smo sami u toj poziciji nekako se dogodi da sve to ne vidimo. I ponašamo se baš kao par iz priče.
Suživot s drugom osobom u većini slučajeva zahtjeva određene kompromise. Čak i kada smo slični, opet smo po nekim karakteristikama drugačiji. Npr. netko nikako ne može zaspati ako nije u mrklom mraku, a nekome baš smeta potpuno odsutstvo i tračka svjetlosti izvana; netko je noćna ptica a netko ranoranioc; nekome je prvi i jedini jutarnji obrok kava, a netko ujutro ima pravu gozbu za stolom. Sve te razlike mogu biti okidač za velike nesporazume i ljutnju. Ako ne kažemo drugoj osobi što nas smeta, što preferiramo (ili ne) – kako onda možemo očekivati da će nas druga osoba razumjeti i učiniti kompromis? Dok nešto ne izgovorimo, sve naše želje i potrebe nalaze se samo u našoj glavi. I nitko (ali baš nitko) ih ne može pročitati. Čak ni ako ga „smrknuto“ gledamo kada diže one rolete a dobro zna da ne možemo spavati ako nije mrak.

Iz vlastitog iskustva ali i iz iskustva prijatelja, poznanika pa i klijenata, nebrojeno mnogo puta sam došla do zaključka kako nas krive pretpostavke i podrazumijevanje vode u potpuno krivom smjeru u odnosu s drugom osobom. Najslikovitiji prikaz toga leži u jednoj priči gdje je žena godinama jela sredinu kruha misleći da se tako žrtvuje za supruga jer on obožava koricu. S druge strane, suprug je godinama jeo koricu kruha čvrsto uvjeren da njegova supruga voli sredinu. I tako su funkcionirali sve do sedamdeset i neke godine dok nisu počeli pričati. Onda je konačno muž dobio svoju sredinu a žena koricu. A mogli su svih 40 godina prije jesti ono što su zapravo željeli jesti.

Vaš partner/prijatelj/sestra/mama ne može znati o čemu razmišljate ni kako se osjećate. Ako sam ljuta na partnera jer je sav teret kućanskih poslova na meni, a ne kažem mu to ili ne zatražim pomoć – kako mogu očekivati da će on znati što me muči i što želim? Ljudi nisu zločesti već jednostavno ne mogu čitati finu mimiku našeg lica i nijansirane promjene u tonu glasa. Partner može pretpostavljati – no hoće li njegova pretpostavka biti točna? Vrlo vjerojatno neće.

Kada s nekim dugo živimo možda imamo osjećaj da više ne postoji ništa što ta osoba ne zna o nama. Kao našem paru iz priče može se činiti da više nemaju što podijeliti, da su sve o sebi već odavno rekli. No, to nije moguće. U danu nam se dogodi milijun stvari, izmijenimo različite vrste raspoloženja, nešto nas naljuti, nešto razveseli. A osoba s kojom smo bliski o tome pojma nema. Jer pretpostavljamo da već zna sve o nama. A zapravo ne zna. Samo pretpostavlja. Baš kao i mi.

Da bi izbjegli ovakve izlete na Sljeme, da bi osjetili bliskost s drugom osobom samo je potrebno komunicirati. Reći ono što mislimo i kako se osjećamo. Zvuči jednostavno, zar ne? Pa zašto onda ne pojednostaviti život?