Doručak - Budi svoj

Iskoristite božićni popust na NLP praktičarski trening!

Doručak

Mama je odškrinula vrata i pogledala svoje usnulo dijete. Spavao je nevinim, spokojnim snom. Gotovo da joj je žao probuditi ga, ali vrijeme je, vikend je prošao, tjedne obveze su tu, mora se spremati…

Sjela je na rub kreveta i probudila ga. Sanjivo se protegao… “Ajoj… već je toliko sati? Moram žuriti…”

Spremila mu je doručak. Već je veliki dečko, mogao bi i sam, ali ona uživa u tome. Topli tost namazan maslacem, narezana salama, sir, čaj… svako jutro ga čekaju za stolom, zajedno jedu…

Prati njegove zalogaje, sjeća ga se kad je bio mali. Uvijek je to isti pogled, zamišljen, isti pokreti vilice dok odgriza komade tosta i žvače… Povučen je. Voljela bi da je malo življi, da ima više prijatelja, da više izlazi vani… Otkad joj je umro muž, on joj je sve na svijetu. S njim se ustaje, zbog njega živi, diše… vjeruje da bi se, da njega nema, već odavno pridružila svojoj pokojnoj ljubavi. Pomalo strahuje da će jednog dana otići, da će zbog neke druge žene nestati njeno mjesto u njegovom životu… ali onda odbacuje te strahove. Ta to je prirodan slijed stvari… i ona je na to spremna, koliko god joj teška pomisao da će ostati sama, da ga više neće buditi ujutro, da će mu tost spremati netko drugi… neka druga…

On se ustaje, briše salvetom usne. “Moram zaista žuriti…” mrmlja i odlazi iz kuhinje. Ona ide za njim, ispraća ga.

On vezuje cipele. Teško se saginje. U zadnje vrijeme se ugojio, više gotovo ne vidi vrhove cipela.

Pridržava mu kaput, trese s njega ostatke prhuti. Dodaje mu aktovku.

Ljubi ga u obraz na kojem su godine već ostavile traga. Primjećuje nove bore i crvene žilice na licu. Ima visok tlak, mora paziti na sebe… a nikako da ode kod liječnika po tablete.

Odlazi. Prati ga pogledom kroz vrata.

Već je veliki dečko. No za nju će uvijek biti njeno čedo, njen mezimac… njen najbolji, najljepši sin.


Od ovakvog scenarija vjerojatno zazire svaka potencijalna supruga i snaha. Biti u vezi/braku s osobom koja je još uvijek u dječjoj vezi s roditeljima – vezi koja tijekom godina nije evoluirala, koja je ostala na razini roditeljske skrbi o djetetu unatoč zreloj dobi „djeteta“ – zapravo je gotovo nemoguće. Osim ako želimo odnos koji neće biti partnerski već produžetak onog roditeljskog.

Iako je ovo priča o majci i njezinom sinu, ovakav odnos nije ograničen samo na majke i sinove. Možda je njih najlakše uočiti. Ovakav odnos moguće je između roditelja i djeteta bilo kojeg spola a srž je u regresiji – odnosno kretanje unazad u razvoju. Vraćanje na obrasce ponašanja koje smo već nadišli, na fazu u razvoju koja je prošla.

Cilj svakog roditelja je priprema djeteta za život, za osamostaljivanje. Od najranije dobi djecu učimo kako da samostalno jedu, oblače se, brinu o svojim potrebama. Roditelj uvijek brine o djetetu, ali radi njegove dobrobiti i budućnosti u kojoj će funkcionirati samostalno mora ga naučiti kako da sve to čini sam. Uči ga da ulovi ribu a ne da svaki dan ovisi o milosti drugih.

No, postoje i roditelji koji iz nekog razloga to ne čine. Zbog čega – razlozi su mnogobrojni: od vlastitih trauma i strahova koje imaju, iz neznanja, zbog lošeg tretmana koji su oni imali u djetinjstvu pa sada žele bolje za svoje dijete… Koliko ljudi, toliko i uzroka. No, zbog tih nerješenih uzroka nastaju nove posljedice i problemi koji se odražavaju na novu generaciju. A problem je nesamostalnost; nisko samopouzdanje; nemogućnost stvaranja bliskih odnosa s drugima… Osoba koja živi u takvoj simbiozi s roditeljem zapravo može imati vrlo nisko samopouzdanje. Jer nikada nije sama skuhala ručak; oprala i izglačala odjeću; jednostavno brinula o sebi kao što čine svi drugi, odrasli ljudi. I negdje duboko u sebi može vjerovati da zapravo nije niti sposobna za to. Ne može ostvariti blizak odnos s drugima jer nitko ne odgovara tom roditelju – a roditelj toliko čini za njega i najmanje što može napraviti kao protuuslugu jest da poštuje njegovo mišljenje. Sve to se odvija nesvjesno i prešutno: i iz dana u dan, kako vrijeme odmiče a godine prolaze i roditelj i dijete mogu uvidjeti da  pravac kojim su krenuli nije nimalo dobar. Roditelj stari, postaje sve nemoćniji i odjednom kreću brige tko će brinuti o njegovom djetetu kad on više ne bude mogao? Tko će brinuti o njemu – ta njegovo dijete to ne može! S druge strane, i dijete uviđa da njegov roditelj neće živjeti vječno. A on nema nikoga. Tko će biti s njim, tko će biti tu za njega i brinuti o njemu kao nekada mama?

I jedni i drugi imaju sve preduvjete da uspiju: ako već malo dijete pokazuje određenu razinu samostalnosti i odgovornosti, to sigurno može i odrastao čovjek. A ako roditelj ima na umu pravu dobrobit svog djeteta, tada će pustiti konce. I dati djetetu da ih preuzme u svoje ruke. Jer njegove ruke neće moći vječno upravljati koncima a ni te niti nisu usmjerene tamo kamo dijete zaista želi: usmjerene su tamo kamo roditelj smatra da treba. A to nije put u samostalnost i sretan i ispunjen život.