Big game fishing - Budi svoj

Iskoristite božićni popust na NLP praktičarski trening!

Big game fishing

Imate li možda dijete s osjećajem za dramu? Na svakom koraku nalazi neki emocionalan izazov? I kod normalne razine stresa reagira izrazito emocionalno? Lupa vratima?

Ukoliko je odgovor potvrdan, ovo je pravi članak za vas. Ukoliko nije, možete ga ipak pročitati, možda pronađete štogod zanimljivo.

Mali oskarovci

Drama kraljice ili kraljevi, kao što sam već rekla, reagiraju emotivno. Vrlo često izvode „predstave“ koje bi bez problema mogle biti nagrađene Oscarom, a kao i svakom dobrom glumcu za takvo što im je potrebna publika. U velikoj većini slučajeva ta publika su roditelji. Poznajem jednu malu drama kraljicu koja nije baš cijelo vrijeme drama kraljica. Zapravo, takva je samo kada su njeni roditelji u blizini. U suprotnom, ona se ponaša baš kao svaka druga, prosječna djevojčica. Kada su oni u blizini, počinje predstava. Pjeva, pleše, jadikuje, žali se, viče na nebo i ljuti se na univerzum što su stvari posložene kako jesu. I za to dobije pažnju u obliku razgovora koji je neki puta vođen smiren tonom, a neki puta nervozan ovisno o raspoloženju roditelja, ali u svakom slučaju to je razgovor.

Evo još nekoliko primjera:

  • Kćer dolazi mami i jada se kako nije dovoljno lijepa i dečki je uopće ne primjećuju. Mama tada, jako se trudeći, uvjerava malu da je lijepa, štoviše da je najljepša od svih njenih prijateljica. Što ju mama više uvjerava to mala postaje sve bješnja i viče :“ ma daj molim te, to govoriš samo zato što si mi mama, znaš i sama da sam ružna ko ponoć.“ Mama se sve više petlja, pokušava izgladiti stvar koja i opet završava treskanjem vratima uz povik „ružnaaaaa saaam.“ Počelo je s „nisam baš lijepa“, a završilo s „ružna sam ko ponoć“. Niti mama niti kćer se ne osjećaju dobro.
  • Dvije sestre u sobi bezbrižno gledaju televiziju. Mama je u kuhinji, sluša radio, lagano pjevuši i dovršava sutrašnji ručak. Iz misli ju prene gromki prasak došao iz sobe. Dok ide prema sobi mrmlja „o, ne opet“.
    Ulazi u sobu gdje ju dočekuje očekivani scenarij. Starija kćerka stoji nasred sobe. Krili ruke i zapomaže „da bar nemam sestru, o Bože da se bar nikada nije rodila“. Na performansu bi joj pozavidjeli bolji holivudski glumci.
    Mlađa sestra ima u ruci daljinski i bezbrižno se ceri.
    I onda kreće. Mama po stoti put počinje objašnjavanje koje traje slijedećih dva sata. Na kraju svega izlazi iscrpljena, mlađa kćer je još uvijek bezbrižna, a starija nezadovoljna nastavlja buljiti u televizor.
  • Dječak se igra u vrtu s djecom iz susjedstva. U jednom trenutku grcajući u suzama ulazi u kuću i vrišti. Mama pokušava shvatiti što se dogodilo. Nakon dugog objašnjavanja doznaje da mu je mali susjed uzeo grabljice. Mama izlazi u vrt i objašnjava dječaku da vrati njenom sinu grabljice. Stvar riješena. Ili nije? Za pet minuta mali opet grcajući u suzama ulazi u kuću i vrišti. Mama se opet jako trudi saznati što se dogodilo. Ovog mu je puta, drugi dječak uzeo lopaticu da poravna svoju kulu. Mama opet izlazi i smiruje situaciju. Stvar riješena. I opet nije. I tako dalje, i tako dalje… Na kraju dana mama je stvarno iscrpljena.

Kada djeca pecaju…

Što se zapravo događa? Djeca nastoje dobiti pažnju roditelja na jedan, mogli bismo reći negativan način.

Kada su tako emocionalni, roditelji dolaze do njih, dodiruju ih, razgovaraju s njima i provode s djetetom određeno vrijeme da bi ga smirili.

Što im više pažnje posvećuju, češće se ponavljaju takvi ispadi. Vrte se u krug ne znajući kako ga prekinuti.

Takvo ponašanje djece mogli bismo usporediti s ribolovom. Djeca su u tom slučaju izvrsni ribiči, koji spremaju mamac za kapitalan ulov, svoje roditelje. Mamac mora biti privlačan i dobro pogođen da bi uhvatili ribetinu. Ribiči koriste različite vrste mamaca za različite vrste riba. Primjerice oslić se lovi sa srdelom, a trlja kamenjarka s crvom. Dakle nakon što ribič pripremi mamac, baca udicu i čeka. Riba pliva i kad ugleda mamac…gric…zagrizla je. Tada započinje natezanje. Ribič na jednu, riba na drugu stranu. Otprilike kao kršni momci iz Dalmatinske zagore kada potežu konop.

Pa što bi roditelj trebao učiniti da ne bude riba?

Kada dijete dolazi s emocijama (čitaj mamcem), ok je da roditelj reagira s empatijom i razumijevanjem, bez želje da tog trenutka riješi djetetov loš osjećaj. Ponekad je ok i loše se osjećati.

Na primjer:

Kćer: „Ja nisam dovoljno lijepa, nitko me ne primjećuje“ (u drama queen stilu)
Roditelj: „Frka te je da nećeš naći dečka?“

Sin: „Nemam vremena za ništa. Poludjet ću!“
Roditelj: „Mislim da si pod stresom. Imaš previše obveza?“

Kćer: „Mrzim ju, da se bar nikada nije rodila!“
Roditelj: „Sestra ti ide na živce?.“

Ono što je učinkovito u toj situaciji je ostati miran. Možete mu reći. „Dođi kada se smiriš, ovako mi je naporno pričati s tobom“ ili „Ne razumijem te kada vičeš, možeš ponoviti polako“ ili čak „Ide mi na živce tvoje vikanje i ne da mi se tako razgovarati.“

Probajte, možda se iznenadite kako se obrasci mijenjaju.

Nemojte biti riba koja se hvata na mamac, naučite dijete da na taj način neće dobiti ono što želi.

Važno je napomenuti da djeca to ne rade svjesno i namjerno. Nije im namjera izluditi roditelje. Nekada su na nesvjesnoj razini zaključili da na taj način mogu dobiti pažnju.

Dijalog, a ne monolog

Radeći u dječjem domu s mladima, često smo se mi odgajatelji bavili onima koji su radili probleme, a za one koji su savjesni i na vrijeme završavali svoje obveze nismo imali vremena.

Na to mi je obratila pažnju jedna savjesna djevojka. Dobro me trgnuo taj razgovor. Kada sam se stavila u njene cipele, prvo sam se naježila, a onda zaključila da to stvarno nije u redu.

To što ima odlične ocjene, što na vrijeme dolazi s izlazaka i što se sama brine o svojim obvezama, ne znači da joj ne treba pažnja. Naprotiv.

Zato odvojite dio dana za razgovor s djetetom, čak i kada ne radi probleme. Kada sam se udavala, matičarka je uputila mog supruga i mene da odvojimo sat vremena dnevno za dijalog. Zvučalo je smiješno i dobro smo se zabavljali s tom rečenicom, ali život je pokazao da je u pravu. Odvojimo vrijeme za dijalog sa svojom djecom, s naglaskom na dijalog, a ne monolog – poslušajte i što vam dijete ima za reći i ne ignorirajte i ne podcjenjujte ono što kaže..

Psihološke igre odvijaju se na nesvjesnoj razini. Imajući to na umu, možda će vam biti lakše ne ljutiti se na dijete jer vas pokušava izmanipulirati, već mu pomoći da izađe iz takvog obrasca ponašanja.