A je li netko pitao učenike? - Budi svoj

A je li netko pitao učenike?

Početak

– .. unutar programa imat ćemo rad na projektu. Tema je pisanje knjige.
– Kako misliš pisanje knjige?
– Pa napisat ćete knjigu.
– Pravu knjigu?
– O čemu?
– O učenju.

Iako je ova obavijest prvotno izazvala šok, ideja im se odmah svidjela. Podijelili smo se na autore i ilustratore, odredili lekotricu, grafičku dizajnericu i prodajnu menadžericu, jer knjigu treba i izdati, nije li tako? U početku su autori sjedili za kompjuterima i gledali u bijelo platno Microsoft Worda… gledali su, gledali… od gledanja je i dalje bilo bijelo. Objašnjeno im je da proces pisanja zahtjeva puno truda i da je ponekad potrebno i 15 minuta da uopće sastavimo jednu jedinu rečenicu; rečeno im je da je normalno gledati u prazno i ne znati od kuda početi, no ako nastave razmišljati, razmišljati, razmišljati, stvorit će viziju onoga što žele reći i pronaći način kako da to kažu na razmljiv, jasan i zanimljiv način.

I krenulo je…

Svi su se brzo poistovjetili sa svojim ulogama i potpuno im se predali. Na terminima rada na projektu djelovali su kao pravi profesionalci – posvećeni važnome zadatku na kojem rade i koji ne žele obaviti površno.

Pišući, crtajući, osmišljavajući… učili smo usavršavati predmet svoga rada i postavljati kriterije kvalitete. Koliko smo samo rečenica obrisali! Da su radili kao pisci u starim američkim filmovima – za pisaćom mašinom u malom neurednom stančiću, u potkošuljama i s cigaretom u ustima, pod bi bio prepun polubijesno zgužvanih i bačenih papira, bio bi pun odbačenih rečenica s kojima nisu bili zadovoljni. Spontano su se stavljali u poziciju onoga tko čita i pitali se hoće li tom anonimnom čitatelju to biti dovoljno jasno ili trebaju još malo doraditi tekst?

Funkcionirali su kao pravi tim. Svatko je znao svoju ulogu. Autori su na jedan papir ispisivali teme ilustracija i delegirali ih ilustratoricama koje su zatim te tema vizualno osmišljavale i crtale. Cijenili su vještine ovog drugog i u grupi je vladao jedan veliki međusobni respekt.

I uspjeli su!

I to je priča o tome kako je nastala knjiga ”A je li netko pitao učenike – što je učenje, kako učiti i savjeti za uspješnije učenje” koju su napisali polaznici programa Učimo učiti.

Zašto su oni uopće pisali knjigu? I zašto je u program uveden rad na projektu? Zato što su nedostatak samopouzdanja i nedovoljno pozitivna slika vlastitih sposobnosti epidemije koje vladaju među hrvatskim učenicima. Pisanje knjige je nešto važno, dobili su određenu odgovornost, a dajući im takvu odgovornost, poslali smo im i poruku da smatramo da oni mogu odraditi nešto tako zahtjevno, veliko i… odraslo. To je putokaz prema zrelosti. Formiramo sliku zrelih njih i one se prema toj slici usmjeravaju. Naravno da je učinak ovakvog načina rada na samopouzdanje i više nego pozitivan. Samopouzdanje i pozitivna samopercepcija jako su bitni za učenje i zato je unutar programa uveden model kojim se isto nastoji podići i unaprijediti. Na uvodnoj prezentaciji programa (na Danima otvorenih vrata) uvijek se kaže ”kako nitko odavde ne bi trebao otići, a da se ne osjeća kao Superman u pogledu svojih sposobnosti”, ova generacija možda nije doslovno odletjela kroz prozore, ali razvili onaj unutarnji ”ja to mogu” osjećaj, za razliku od prvotnog ”ja to ne mogu”.

Svaka Učimo učiti generacija radit će na projektu. Tema ima mnogo, volje još više, a ushićenost koju osjećamo – zbog novih nadolazećih i zanimljivih projekata – počet ćemo dijeliti i bacati s prozora, jer ne znamo više gdje bi s njome. Jedva čekamo novi projekt kojim ćemo, kao nekom abrakadabra magijom, ”ne mogu” pretvoriti u ”mogu”!


 

Podsjećamo Vas da smo za proljetne praznike pripremili program “Učimo učiti intenziv” na kojem djeca u samo četiri dana u intenzivnom druženju i radu svladavaju temeljne tehnike učenja koje će im pomoći u ovladavanju gradivom na kraju školske godine. Upišite svoje dijete i omogućite mu da postane dijelom sve šire zajednice učenika programa “Učimo učiti”!